PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 01 Dugo očekivana zabava

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Catherine Greenleaf
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 773
Join date : 30.06.2010
Age : 22
Location : Neverland ^^

PočaljiNaslov: 01 Dugo očekivana zabava   Uto Jul 06, 2010 2:08 am

Kad je gospodin Bilbo Baggins iz Vrećastog vijenca najavio da će uskoro
izvanredno svečano proslaviti svoj jedanaestoprvi rođendan, nije bilo kraja
govorkanju i uzbuđenjima u Hobbitonu.
Bilbo je bio vrlo bogat i vrlo neobičan hobit, pravo čudo u Shireu punih šezdeset
godina, otkako je iznenada nestao i neočekivano se vratio. Bogatstvo što ga je bio donio
sa sobom s putovanja postalo je lokalna legenda, a što god stariji svijet govorio,
prevladavalo je uvjerenje da je Brijeg u Vrećastom vijencu pun podzemnih hodnika
krcatih blagom. Ako nije već samo to dostajalo za slavu, nitko se nije mogao načuditi
Bilbovoj dugovječnoj krepkosti. Iako je vrijeme prolazilo, reklo bi se da ne ostavlja
mnogo traga na gospodinu Bagginsu. U devedesetoj godini bio je gotovo isti kao i u
pedesetoj. Kad mu je bilo devedeset devet, počeli su o njemu govoriti da je dobro
uščuvan, iako bi točnije bilo kazati nepromijenjen. Bilo ih je koji su vrtjeli glavom i držali
da se i odviše dobro drži, činilo se da nije pošteno da itko ostane (naoko) vječito mlad i
(navodno) neiscrpno bogat.
"To će on još platiti" govorili su. "Ipak to nije prirodno i na zlo će izaći!"
Ali do tada nije bilo izašlo na zlo, a kako je gospodin Baggins bio široke ruke,
većina mu je bila sklona oprostiti čudaštvo i bogatstvo. Izmjenjivao je posjete sa svojim
rođacima (izuzev, naravno, sa Sackville-Bagginsovima), i mnogi su mu se hobiti iz
siromašnih i neuglednih obitelji beskrajno divili. Ipak nije imao prisnih prijatelja dok mu
nisu poodrasli neki mlađi rođaci.
Najstariji od njih, i Bilbu najdraži, bijaše mladi Frodo Baggins. Kad je Bilbo
navršio devedeset devetu, usvojio je Froda, proglasio ga za svoga nasljednika i pozvao da
stanuje s njim u Vrećastom vijencu; tako su na kraju propale nade Sackville-Bagginsovih.
Bilbo i Frodo imali su slučajno rođendan na isti dan, 22. rujna.
"Najbolje će biti, dragi moj Frodo, da se preseliš ovamo k meni" reče mu Bilbo
jednog dana "pa da zajedno slavimo rođendane."
U to je vrijeme Frodo još bio dvadić, kako hobiti nazivaju ono neodgovorno
razdoblje dvadesetih godina između djetinjstva i trideset treće godine, kad postaju
punoljetni.
Prošlo je još dvanaest godina. Bagginsovi su svake godine zajedno priređivali vrlo
vesele proslave rođendana u Vrećastom vijencu, ali se te jeseni navodno pripremalo nešto
sasvim posebno. Bilbo će tada navršiti jedanaestoprvu godinu (111), što je prilično
neobičan broj i poštovanja vrijedna dob za jednog hobita (čak je i Stari Took doživio
svega 130 godina), a Frodo će napuniti trideset tri (33), važan broj jer će tada postati
"punoljetan".
K
U Hobbitonu i Uzvođu jezici su uvelike klepetali, a glas o skorašnjem događaju
obišao je cijeli Shire. Život i karakter gospodina Bilba Bagginsa postali su još jedanput
glavni predmet razgovora, a stariji je svijet iznenada otkrio da su njihova prisjećanja
posvuda tražena i dobro došla.
Nikoga nisu tako pozorno slušali kao starog Hama Gamgeeja poznatog pod
nadimkom Čiča. On je zasjedao u Bršljanovu grmu, maloj krčmi na cesti što vodi u
Uzvođe, a sve što je govorio imalo je stanovitu težinu jer se četrdeset godina brinuo o vrtu
u Vrećastom vijencu, a prije toga je pomagao starom Holmanu na tom istom poslu.
Otkako je i sam ostario i zglobovi mu se ukrutili, posao je uglavnom obavljao njegov
najmlađi sin, Sam Gamgee. I otac i sin bili su u vrlo dobrim odnosima s Bilbom i Frodom.
Stanovali su na samom Brijegu, u Vrećopucovoj broj 3, ispod samog Vrećastog vijenca.
"Taj vam je gospodin Bilbo, kao što sam uvijek govorio, vrlo drag i plemenit hobit
koji se lijepo izražava" tvrdio je Čiča. I to je bila živa istina jer je Bilbo bio vrlo pristojan
s njim, zvao ga je "majstore Hamfaste" i savjetovao se s njim oko uzgoja povrća. U
uzgajanju "gomoljika", poglavito krumpira, Čiča je bio vrhovni autoritet koji su priznavali
svi u okolici (pa i on sam).
"A što je s tim Frodom koji živi s njim?" priupitao ga je stari Noakes iz Uzvođa.
"Preziva se Baggins, ali kažu da je više nego upola Brandybuck. Nije mi jasno kako je
jedan Baggins iz Hobbitona išo tražit ženu tamo u Bucklandu gdje je narod tako čudan."
"Nije ni čudo što je čudan" ubaci Tatica Dvostopac (Čičin prvi susjed) "kad žive na
krivoj strani rijeke Brandywine, pa još uz samu Staru šumu. Ta je šuma zbilja gadno i
mračno mjesto, ako je i upola od onoga što se priča istina."
"Imaš pravo, Tatice!" potvrdi Čiča. "Nije baš da Brandybuckovi žive u samoj
Staroj šumi, ali izgleda da jesu čudna sorta. Glupiraju se u čamcima na toj velikoj rijeci, a
to zbilja nije normalno. Nije čudo što je i loše završilo. Ali, kako bilo da bilo, gospodin
Frodo je simpatičan mladi hobit kakav se samo poželjet može. Vrlo je sličan gospodinu
Bilbu, i to ne samo po izgledu. Ćaća mu je ipak bio Baggins. Gospodin Drogo Baggins
bio je pristojan i pošten hobit, nije mu se imalo šta prigovorit dok se nije utopio."
"Utopio?" priupita nekoliko glasova u isti mah. Dakako da su oni čuli takve i
druge, pa i gore glasine, ali hobiti imaju strast da prate povijest pojedinih porodica te su
jedva čekali da čuju sve iznova.
"E pa, tako bar kažu" nastavi Čiča. "Znate da je gospodin Drogo uzeo za ženu
sirotu gospojicu Primulu Brandybuck. Ona vam je bila rođena sestrična gospodina Bilba
po majci (a majka mu je bila najmlađa kći Starog Tooka), a gospodin Drogo mu je bio
bratić u drugom koljenu. Zato mu je gospodin Frodo rođak i u prvom i u drugom koljenu,
samo što nisu istog naraštaja, što bi se reklo, ako razumijete šta hoću reći. I tako je
gospodin Drogo bio u Brandy Haliu u gostima, kod svoga staroga gospodina Gorbadoca,
ko što je često bivo otkako se oženio (jer je bio slab na dobru papicu a kod starog
Gorbadoca oduvijek se dobro jelo i pilo), pa je ošo da se provoza čamcem po rijeci
Brandywine i tako su se on i njegova žena utopili. Siroti gospodin Frodo bio je tada još
dijete, i eto tako."
"Ja sam čuo da su oni otišli na rijeku poslije večere, po mjesečini" reče stari
Noakes "i da se čamac prevrnuo od njegove težine."
"A ja sam čuo da ga je ona gurnula u vodu pa da ju je on povukao za sobom" oglasi
se Sandyman, vodeničar iz Hobbitona.
"Ne smiješ vjerovati baš svemu što čuješ, Sandymane" poklopi ga Čiča, koji nije
baš volio vodeničara. "Nema nikakvog razloga za priče da je neko nekoga gurnuo ili
povuko. Čamcima je toliko teško upravljat čak i kad se mirno sjedi da ne treba dalje tražit
uzroke nesreći. Bilo kako mu drago, tako je gospodin Frodo osto siroče i nasukan, što bi
se reklo među onim čudnim Bucklanđanima, pa je i odrasto u Brandy Haliu. A ono vam je
tamo, kažu, pravi pravcati kunićnjak. Kod starog gospodina Gorbadoca navodno nikad
nije živilo manje od dvjesto rođaka. Gospodin Bilbo učinio je zaista dobro djelo kad je
tog dečka doveo k sebi da živi među čestitim svijetom. Ali sve bih reko da je to bio gadan
udarac za Sackville-Bagginsove. Oni su sve mislili kako će se dokopati Vrećastog
vijenca, još onda kad je on ošo i kad su svi mislili da je neđe zaglavio. A onda se on
odjednom vratio i istjero ih odande; odonda živi i živi a i da se ni najmanje ne mijenja,
blagoslovljen bio! Pa sad najednom proglasio nasljednika i proveo sve lijepo po zakonu,
tako da Sackville-Bagginsovi neće više nikad iznutra vidjet nastambu u Vrećastom
vijencu, il se bar valja nadat da neće."
"Vele da je tamo gore sakrivena lijepa svotica para" reče neki neznanac, koji je
poslom došao iz Michel Delvinga u Zapadnu četvrt. "Navodno je čitav vrh onog vašeg
brijega pun podzemnih hodnika nabijenih škrinjama zlata i srebra, i dragog kamenja."
"Onda vi znate više nego što bi ja mogo reć" odvrati Čiča. "Ja ne znam ništa o
dragom kamenju. Gospodin Bilbo ni najmanje ne škrtari, i izgleda da mu ne manjka para,
al ja nemam pojma o nekom kopanju podzemnih hodnika. Vidio sam gospodina Bilba kad
se vratio s putovanja, negdje prije šezdeset godina, dok sam još bio mladac. Tek sam bio
posto šegrt kod starog Holmana (koji je bio bratić moga ćaće), a najviše me uzeo gore u
Vrećasti vijenac zato da mu pomažem oko sprečavanja svijeta da gazi i uništava nasade u
vrtu dok traje dražba. Usred te gužve pojavio se gospodin Bilbo na Brijegu s ponijem
natovarenim velikim torbama i sa dvije škrinje. Vjerujem da su bile pune blaga što ga je
skupio u stranim zemljama, u kojima vele da ima brda od zlata; ali nije opet bilo toliko da
se napune podzemni hodnici. Ipak, više bi vam o tome mogo reć moj sinac Sam. On vam
je u Vrećastom vijencu kuhan i pečen. Taj vam luduje za pričama o starim vremenima i
pobožno sluša sve priče gospodina Bilba. Gospodin Bilbo ga je naučio čitat i pisat – nije
mislio pritom ništa zlo, dabome, a valjda i neće od tog bit nikakva zla. Vilenjaci i zmajevi!
velim ja njemu. Za mene i za tebe su kupus i krumpir. Nemoj se pačat u poslove svojih
gazda, jer bi mogo upast u neprilike iz kojih se nećeš moć izvuć, velim ja njemu. A to bi
isto mogo reći i drugima" nadoda i odmjeri pogledom neznanca i vodeničara.
Ali Čiča nije uspio razuvjeriti slušaoce. Legenda o Bilbovu bogatstvu bila je već
čvrsto usađena u glave mladih hobita.
"E, ali on je sigurno onome što je donio još svašta pridodo" usprotivi se vodeničar
iskazujući opće mišljenje. "Često odlazi na put. A kakav ga samo čudnovat svijet
posjećuje: noću mu dolaze patuljci, pa onda onaj stari lutajući opsjenar Gandalf, i drugi.
Reci ti, Čiča, šta hoćeš, ali je Vrećasti vijenac čudno mjesto, a njegovi stanovnici još
čudniji."
"A vi, gospodine Sandymane, možete pričat što vas volja o nečemu o čemu ne
znate ništa više nego o čamcima" odbrusi mu Čiča osjećajući prema vodeničaru još veću
nesklonost nego inače. "Ako je to nešto čudno, onda bi bilo dobro da imamo još malo više
čudaštva u ovim krajevima. Ima ih nedaleko odavde koji ne bi ni vrčem piva ponudili
prijatelja, pa makar živjeli u rupi sa zlatnim zidovima. A u Vrećastom vijencu sve se
pošteno radi. Naš Sam veli da će svi odreda bit pozvani na proslavu, i da će bit darova za
sve, pazite što vam kažem – i to još ovog mjeseca."
Bio je dakle mjesec rujan, lijep kakav se samo poželjeti može. Nakon dva-tri dana
pronio se glas (vjerojatno ga je pustio dobro upućeni Sam) da će biti i vatrometa – štoviše,
vatrometa kakav nije viđen u Shireu u posljednjih sto godina, zapravo otkako je umro
Stari Took.
Prolazili su dani i sve se više bližio taj veliki dan. Jedne su se večeri dokotrljala u
Hobbiton čudnovata kola natovarena čudnovatim zavežljajima i krenula uz Brijeg do
Vrećastog vijenca. Iznenađeni hobiti izvirivali su iza osvijetljenih vrata i buljili u kola.
Vozila su ih čudnovata stvorenja koja su pjevala neobične pjesme: bradati patuljci s
dugačkim kukuljicama. Nekolicina ih je ostala u Vrećastom vijencu. Potkraj drugog
tjedna u mjesecu rujnu stigle su opet dvokolice upol bijela dana iz Uzvođa, od mosta na
Brandywineu. Tjerao ih je neki starac. Nosio je visok, šiljast, plav šešir, dugačku sivu
pelerinu i srebrnkast šal. Imao je dugu bijelu bradu i čupave obrve što su mu stršile ispod
oboda klobuka. Kroz cijeli su Hobbiton i uzbrdo trčala mala hobitska djeca, koja su
odmah pogodila da kola voze tovar namijenjen vatrometu. Starac je pred Bilbovim
prednjim ulazom počeo iskrcavati teret: bijahu to veliki svežnjevi raketa svih vrsta i
oblika, a svaki bijaše obilježen velikim crvenim slovom G, x, i vilenjačkom runom, r.
To je, naravno, bio Gandalfov znak, a starac je bio čarobnjak Gandalf, čija je slava u
Shireu uglavnom počivala na njegovim vještinama oko vatre, dima i svjetla. Pravi mu je
posao bio kudikamo teži i opasniji ali svijet u Shireu nije o tome imao pojma. Za njih je
on bio samo jedna od "atrakcija" na budućoj proslavi. Zbog toga su hobitska djeca i bila
tako uzbuđena. "Ono mu G znači Grandiozni!" vikali su, a starac se samo smješkao.
Poznavali su ga iz viđenja, iako se rijetko pojavljivao u Hobbitonu i nikad se nije dugo
zadržavao; ali ni oni ni bilo tko drugi osim njihovih najstarijih ukućana nisu nikad vidjeli
ni jedan od njegovih vatrometa – ti su vatrometi već pripadali legendarnoj prošlosti.
Kad je starac, uz pomoć Bilbovu i nekolicine patuljaka, istovario kola, Bilbo je
podijelio djeci nekoliko novčića, ali nije ispaljena ni jedna jedina petarda ni praskalica, na
veliku žalost promatrača.
"A sad bježite!" dobaci im Gandalf. "Bit će toga napretek kada dođe vrijeme."
Zatim je otišao unutra s Bilbom i vrata su se za njima zatvorila. Mladi hobiti zurili
su uzalud neko vrijeme u vrata, a onda su se razišli ne vjerujući da će dan proslave ikad
svanuti.
U Vrećastom vijencu, Bilbo i Gandalf sjedili su uz otvoren prozor u sobici što je
gledala na vrt na zapadu. Kasno popodne bijaše vedro i mirno. Sjajilo se cvijeće,
zijevalice i sunčanice, crvene i žute, a potočarke puzile po zidovima obloženim busenjem
i zavirivale kroz okrugle prozorčiće.
"Kako ti je lijep vrt!" usklikne Gandalf.
"Da" potvrdi Bilbo. "Uživam u njemu, pa i u cijelom ovom dragom starom Shireu,
ali mislim da mi je potreban odmor."
"Znači da ćeš učiniti ono što si naumio?"
"Hoću. Odlučio sam tako još prije nekoliko mjeseci. I nisam se predomislio."
"U redu. Onda nema smisla više o tome govoriti. Drži se samo svoga plana – pazi,
cijeloga plana – a ja se nadam da će sve dobro proći, i za tebe i za sve nas."
"I ja se nadam. Kako bilo da bilo, namjeravam se dobro zabaviti u četvrtak i izvesti
jednu malu šalu."
"Ja se samo pitam tko će se zadnji smijati" reče Gandalf vrteći glavom.
"Vidjet ćemo" otpovrne Bilbo.
Sutradan su se uz Brijeg uspentrale još mnoge i mnoge dvokolice. Možda je bilo
malo gunđanja na račun "kupovanja od svojih", ali tog istog tjedna počele su iz Vrećastog
vijenca pljuštati narudžbe za sve vrste namirnica, potrepština i luksuznih artikala koji su
se mogli dobaviti u Hobbitonu ili Uzvođu ili bilo gdje drugdje u okolici. Oduševljeni
stanovnici počeli su odbrojavati dane na kalendaru, željno iščekujući poštara da im
donese pozivnicu.
Uskoro su zapljuštale i pozivnice, i pošta u Hobbitonu bijaše zagušena a pošta u
Uzvođu zatrpana, pa su morali pozvati u pomoć dobrovoljne listonoše. Neprestano su se
penjali uz Brijeg noseći na stotine uljudnih varijacija na temu Hvala Vam, svakako ću
doći.
Na ulazu nastambe u Vrećastom vijencu pojavio se natpis: ULAZ DOPUŠTEN
SAMO POSLOM U VEZI S PROSLAVOM. Ali čak i one koji su dolazili poslom u vezi s
proslavom, ili su bar tako tvrdili, nisu često puštali unutra. Bilbo je imao pune ruke posla:
pisao je pozivnice, obilježavao imena onih koji su potvrdili dolazak, pakirao darove i
vršio neke svoje osobne pripreme. Otkako je Gandalf stigao, nitko ga više nije vidio.
Jednog jutra, kad su se hobiti probudili, zatekli su veliku poljanu južno od Bilbova
prednjeg ulaza punu motki i konopaca za velike i male šatore. Poseban je ulaz usječen u
nasip do ceste gdje su podignute široke stube i velike bijele vratnice. Za njih su se
posebno zanimale tri hobitske obitelji iz susjedne Vrećopucove ulice, kojima su svi
pomalo zavidjeli. Stari Čiča Gamgee nije se više ni pretvarao da radi u vrtu.
Počeli su podizati šatore. Jedan je od njih bio neobično velik, toliko velik da je
stablo koje je tu raslo ostalo u njemu, ponosno se dižući na jednom kraju, uz čelo glavnog
stola. O granje su mu objesili lampione. Još je više obećavala (hobitskoj ćudi) golema
kuhinja pod vedrim nebom, podignuta u sjevernom kutu poljane. Stigla je i četa kuhara iz
svih krčmi i gostionica na milje unaokolo da pomažu patuljcima i drugim neobičnim
bićima smještenim u Vrećastom vijencu. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu.
Tad se nebo naoblači. Bijaše to u srijedu, večer prije proslave. Zavladala je silna
tjeskoba. A onda je napokon svanuo četvrtak, 22. rujna. Izašlo je sunce, oblaci nestali,
zastave se razvile i zabava je otpočela.
Bilbo Baggins nazvao je to proslavom, iako je to zapravo bio niz raznovrsnih
zabava pod jednom kapom. Praktički su bili pozvani svi koji su živjeli u okolici. Bilo ih je
vrlo malo koji greškom nisu pozvani, ali kako su i oni došli, ispravljena je i ta greška.
Pozvani su i mnogi drugi iz ostalih krajeva Shirea. Bilbo je osobno dočekivao goste
(zvane i nezvane) pred novim bijelim vratnicama. Svima je redom dijelio darove – čak i
onima koji su potom izašli na stražnji izlaz i došli opet na glavni ulaz. Hobiti na svoj
rođendan dijele darove drugima. Obično to nisu skupocjeni darovi, i ne dijele ih baš
šakom i kapom kao u ovoj prigodi. Ipak, to inače nije loš običaj. Zapravo je u Hobbitonu i
Uzvođu svakog dana u godini bio nekom rođendan, tako da je svaki hobit imao dobre
izglede da dobije poklon bar jedanput tjedno. Ali njima nikad nije bilo dosta darova.
U ovoj prigodi darovi su bili neobično lijepi. Hobitska su djeca bila toliko
uzbuđena da su na neko vrijeme malne zaboravila na jelo. Bijaše tu igračaka kakvih nikad
nisu vidjeli, sve su igračke bile prekrasne a neke očito i čarobne. Mnoge su od njih bile
naručene još prije godinu dana i stigle su čak s Gore i iz Dôlja, bile su doista djelo ruku
patuljaka.
Pošto su svi gosti dočekani dobrodošlicom i napokon ušli na vratnice, zaredale su
pjesme plesovi, glazba, igre i, naravno, jelo i pilo. Predviđena su tri službena obroka:
ručak, užina i večera. Ali ručak i užina razlikovali su se od ostalog vremena samo po tome
što su svi gosti tada sjedili i zajedno jeli. Inače je neprestano mnogo gostiju jelo i pilo –
sve negdje od jedanaest do šest i pol, kad je počeo vatromet.
Vatromet bijaše Gandalfova briga: ne samo što je dopremio rakete nego ih je i sam
zamislio i izradio; a one najvažnije, specijalne efekte postizao je sam puštajući rojeve
raketa. Ipak, dijelio je na sve strane petarde praskavice, prskalice, baklje, patuljačke
svijeće, vilenjačke vodoskoke, goblinske lajavce i gromopuce. Sve je to bila prvorazredna
roba. Gandalf je s godinama napredovao u svom umijeću.
Bijaše tu raketa nalik na jato iskričavih ptica koje pjevaju umilnim glasovima.
Bijaše tu i zelenog drveća s deblima od tamnog dima: lišće im je pupalo kao da se cijelo
proljeće razlistava u jednom trenutku, a s njihova blistava granja padalo je jarko cvijeće
na zapanjene hobite, gubeći se usred slatkog mirisa upravo prije nego što će im dotaknuti
zavraćene glave. Bijaše tu i kaskada od leptirova što su se svjetlucajući spuštali na drveće;
bijaše tu i stupova od šarene vatre koja se dizala i pretvarala u orlove ili u jedrenjake ili u
falangu labudova u letu; bijaše tu i crvena oluja i pljusak žute kiše; bijaše tu i šuma od
srebrnih kopalja koja su iznenada polijetala uvis s ratnim pokličima, pa onda opet padala
u vodu šišteći i psičući poput stotinu vrelih zmija. I bijaše još jedno, posljednje
iznenađenje u Bilbovu čast, koje je silno prestrašilo sve hobite, kao što je Gandalf i želio.
Pogasila su se sva svjetla i podigao se velik dim, koji poprimi oblik planine viđene iz
daljine, što se na vrhu žari rigajući zelene i skeletne plamenove. Odatle izleti crvenozlatni
zmaj – doduše ne u prirodnoj veličini, ali strahovito uvjerljiv; iz ždrijela mu je
sukljao oganj, sijevao je očima gledajući na zemlju; razlegne se urlik i zmaj preleti tri
puta iznad glava uzvanika. Svi su prignuli glave, a mnogi su pali ničice. Zmaj je proletio
iznad njih kao ekspresni vlak, premetnuo se u zraku i rasprsnuo iznad Uzvođa uz
zaglušnu eksploziju.
"To je bio znak za večeru!" reče Bilbo. Učas je nestalo tjeskobe i straha, a polegli
hobiti skoče na noge. Bijaše izvrsna večera za sve, to jest za sve osim za one koji su bili
pozvani na posebnu porodičnu gozbu u onom velikom šatoru s drvetom. Broj je uzvanika
bio ograničen na dvanaest tuceta (broj koji su hobiti zvali i jedan gros, iako se smatralo da
nije pristojno rabiti tu riječ kad su u pitanju osobe), a gosti su probrani iz svih porodica s
kojima su Bilbo i Frodo bili u rodu, i još je tome pridodano nekoliko prisnih prijatelja
(kao recimo Gandalf). Bili su nazočni i mnogi mladi hobiti s roditeljskim blagoslovom,
jer roditelji su velikodušno dopuštali djeci da dugo ostaju budni, pogotovo ako je bilo
izgleda da će dobiti besplatan obrok. Othranjivanje mladih hobita iziskuje svu silu hrane.
Bijaše tu mnogo Bagginsa i Boffina, pa i Tookova i Brandybuckovih, bijaše tu i
raznih Grubbova (rođaka bake Bilba Bagginsa), pa raznih Chubbova (srodnika njegova
djeda Tooka), i nekoliko biranih Burrowsa, Bolgera, Bracegirdlea, Brockhousea,
Goodbodya, Hornblowera i Proudfoota. Neki su od njih bili tek daljnji Bilbovi rođaci, a
neki gotovo da nikad prije nisu ni bili u Hobbitonu jer su živjeli u zabačenim zakucima
Shirea. Ni Sackville-Bagginsovi nisu bili zaboravljeni. Bijaše tu Otho i njegova žena
Lobelia. Oni nisu voljeli Bilba niti su trpjeli Froda, ali je pozivnica bila tako
veličanstvena, ispisana zlatnom tintom, da su držali da ne mogu odbiti takav poziv. Osim
toga, njihov rođak Bilbo bavio se godine i godine kulinarstvom pa je njegova kuhinja bila
na dobru glasu.
Svih sto četrdeset i četvero gostiju očekivali su lijepu gozbu iako su se pomalo
pribojavali domaćinove govorancije poslije večere (neizbježne točke programa). On je
naime bio sklon ubacivati u svoje govore ono što je nazivao poezijom, a pokatkad bi,
pošto bi popio čašicu-dvije, razvezao o onim besmislenim pustolovinama sa svoga
tajanstvenog putovanja. Gosti se doista nisu razočarali: bijaše to vrlo lijepa gozba, uistinu
pravo uživanje: bogato, obilato, raznoliko i dugotrajno. Kupovina živeža spala je bila na
cijelom tom području gotovo na nulu u idućih nekoliko tjedana, ali to nije mnogo smetalo
jer je Bilbova opskrba bila počistila zalihe u većini trgovina, podruma i skladišta na milje
unaokolo.
Pošto je gozba (manje-više) završena, uslijedio je govor. Međutim, većina je
uzvanika bila već snošljivo raspoložena, u onoj divnoj fazi koju su nazivali "popunjavanje
zakutaka". Pijuckali su svoja omiljena pića i grickali svoje omiljene poslastice,
zaboravivši na prethodne bojazni. Bili su spremni sve mirno slušati i odobravati svakoj
izgovorenoj rečenici.
"Dragi moj narode..." poče Bilbo ustavši sa svog mjesta.
"Počujmo! Počujmo! Počujmo!" uskliknu gosti i nastave ponavljati taj usklik u
zboru, kao da oklijevaju sami poslušati svoj savjet. Bilbo ode sa svog mjesta i popne se na
stolicu ispod osvijetljenog drveta. Svjetlo lampiona padaše na njegovo ozareno lice;
zlatna puceta sjala su mu na izvezenu svilenu pršnjaku. Svi su ga vidjeli kako stoji na
stolcu, jedna mu ruka u zraku a druga u džepu na hlačama.
"Dragi moji Bagginsovi i Boffinovi" opet će on. "I dragi moji Tookovi i
Brandybuckovi, i Grubbovi, i Chubbovi, i Burrowsovi, i Hornblowerovi, i Bolgerovi,
Bracegirdleovi, Goodbodyjevi, Brockhouseovi i Proudfootovi!"
"Proudfeeti!" uzvikne postariji hobit iz dna šatora. Dakako da se on zvao Proudfoot
(Gordo Stopalo) i da je zaslužio to prezime; stopala mu bijahu zaista velika, gusto obrasla
dlakom, pa ih je držao na stolu.
"Proudfootovi" ponovi Bilbo. "Isto tako i dobri moji Sackville-Bagginsovi, kojima
napokon ponovo želim dobrodošlicu u Vrećastom vijencu. Meni je danas sto jedanaesti
rođendan: danas sam navršio sto jedanaestu!"
"Živio! Živio! Sretan ti rođendan!" poviču svi i uzmu lupati šakama po stolovima.
Bilbo je bio na visini. Takve su govore voljeli: kratke i jasne.
"Nadam se da vam je svima lijepo kao i meni."
Zaglušno klicanje. Uzvici Jest (i Nije). Zvuci truba i rogova, frula i flauta i drugih
glazbala. Bijaše tu, kako rekosmo, mnogo mladih hobita. Oglasilo se stotinjak glazbenih
praskalica. Na većini je njih pisalo DÔLJE, što većini hobita nije bogzna što značilo, ali
su se svi slagali u mišljenju da su praskalice izvrsne. U njima su bili instrumenti, mali ali
savršeno izrađeni i vrlo milozvučni. U kutu je jedan od mladih Tookova ili
Brandybuckova, misleći da je ujo Bilbo završio govor (jer je očito rekao sve što je bilo
potrebno), na brzinu sastavio orkestar i zasvirao veselu plesnu melodiju. Mladi gospodin
Everard Took i gospođica Melilot Brandybuck popeli su se na stol i, s praporcima u
rukama, zaplesali poskočnjak: zgodan ali prilično živahan ples.
Ali Bilbo nije bio završio. Zgrabivši rog iz ruke jednog malca pored sebe, on tri
puta glasno puhne u nj.
"Neću vas više dugo zadržavati" uzvikne. Opće klicanje. "Pozvao sam vas sve
skupa iz jednog određenog razloga."
Nešto u načinu na koji je to rekao izazvalo je stanovit dojam. Gotovo da je nastala
tišina, a dvojica-trojica Tookova naćulili su uši.
"Zapravo, iz tri razloga! Ponajprije, da vam kažem da ste mi svi vi neobično dragi,
i da je sto jedanaest godina prekratko vrijeme za život među tako vrlim i divnim
hobitima."
Silna provala odobravanja.
"Ni polovicu od vas ne poznajem onako dobro kako bih želio, a drugu polovicu od
vas ne volim ni približno onoliko koliko zaslužuju."
Ovo je bilo neočekivano i prilično nerazumljivo. Nekolicina je zapljeskala, ali se
većina trudila dokučiti smisao tih riječi i izvesti na čistac treba li to shvatiti kao
kompliment.
"Drugo, da proslavim svoj rođendan." Ponovno klicanje. "Bolje reći: naš rođendan.
Jer danas je, naravno, i rođendan moga nasljednika i sinovca Froda. On danas postaje
punoljetan i preuzima svoje nasljedstvo."
Nekoliko starijih hobita zaplješće više reda radi, a mlađi poviču na sav glas:
"Frodo! Frodo! Dobri stari Frodo!" Sackville-Bagginsovi su se smrknuli pitajući se što li
mu ono znači: "preuzima svoje nasljedstvo".
"Zajedno navršavamo sto četrdeset i četiri godine. Broj uzvanika određen je tako
da odgovara tom značajnom zbroju: jednom grosu, ako se smijem poslužiti tim izrazom."
Ni traga od klicanja. Ovo je doista bilo smiješno. Mnogi su se gosti, napose
Sackville-Bagginsovi, uvrijedili smatrajući da su pozvani samo radi toga da se namiri taj
potreban broj, tek toliko da se popuni paket.
"Jedan gros, krasno! Kakav prostački izraz!"
"Danas je isto tako, ako mi dopuštate da se osvrnem na davne događaje, obljetnica
mog dolaska u bačvi u Esgaroth na Dugom jezeru, iako se tada nisam bio ni sjetio da mi
je rođendan. Tada mi je bilo svega pedeset jedna godina, i rođendani mi se nisu činili
toliko važni. Međutim, banket je doista bio sjajan, iako se sjećam da sam bio strašno
prehlađen i da sam mogao samo reći: “Hbala bam lijepa”. Sada mogu ispravno kazati:
Hvala vam lijepa što ste došli na ovu moju malu proslavu."
Tvrdokorna šutnja. Svi su se bojali da će sad nešto zapjevati ili izdeklamirati kakvu
pjesmu. Zašto radije ne ušuti i ostavi ih da piju u njegovo zdravlje? Ali Bilbo nije
zapjevao ni izdeklamirao pjesmu. Umuknuvši na trenutak, nastavi ovako:
"Treće, i zadnje, želim nešto objaviti." Ovu je posljednju riječ tako glasno i
nenadano izgovorio da su ustali svi koji su još mogli ustati. "Žao mi je što moram objaviti
da je ovo (iako je sto jedanaest godina, kako rekoh, prekratko vrijeme da se proživi među
vama) da je ovo kraj. Ja odlazim. Krećem odmah. ZBOGOM!"
On siđe sa stolice i nestane. Iznenada je nešto sijevnulo i svi su gosti zažmirili. Kad
su otvorili oči, Bilba više nije bilo. Stotinu četrdeset i četiri zaprepaštena hobita sjedili su
bez riječi zavaljeni na stolice. Stari Odo Proudfoot skinuo je noge sa stola i zatoptao.
Zatim je zavladao tajac sve dok odjednom, pošto su nekoliko puta duboko udahnuli zrak,
ne progovore u isti mah svi Bagginsovi, Boffinovi, Tookovi, Brandybuckovi, Grubbovi,
Chubbovi, Burrowsovi, Bolgerovi, Bracegirdleovi, Brockhouseovi, Goodbodyjevi,
Hornblowerovi i Proudfootovi.
Svi su se poslije slagali u mišljenju da je šala bila doista neslana, da je bilo
potrebno još više ića i pića da se gosti oporave od zgranutosti i ozlojeđenosti. Vjerojatno
je najčešći komentar bio: “On je lud. Ja sam oduvijek tvrdio da je on lud.” Čak su i
Tookovi (osim dvije-tri iznimke) držali da je Bilbov postupak nerazuman. Tog je časa
većina njih smatrala da se samo po sebi razumije da njegov nestanak nije ništa drugo do
smiješna huncutarija.
Ali stari Rory Brandybuck nije baš bio uvjeren da je tako. Pamet mu nije bila
pomućena ni starošću ni obilatom večerom, pa je rekao svojoj snahi Esmeraldi:
"Meni je tu nešto sumnjivo, draga moja! Sve bih rekao da je taj ludi Baggins opet
odmaglio. Sirota stara budala! Ali zašto da razbijamo sebi glavu? Glavno da nije odnio
demižone." I dovikne Frodu neka donesu još vina.
Frodo jedini nije ni riječi rekao. Neko je vrijeme sjedio nijem uz Bilbovu praznu
stolicu, ne obazirući se ni na čije primjedbe ni pitanja. Dakako da je uživao u Bilbovoj
šali iako je znao što će se dogoditi. Jedva se svladavao da ne prasne u smijeh gledajući
ogorčene i iznenađene goste oko sebe. Ali je istodobno bio i ozbiljno uznemiren:
odjednom je pojmio da silno voli tog starog hobita. Većina je gostiju nastavila jesti i piti i
raspravljati o mušicama Bilba Bagginsa, starim i novim, ali su Sackville-Bagginsovi već
otišli, razjareni. Frodu nije više bilo do zabave. Naložio je da se gostima donese još vina,
a onda je ustao, bez riječi ispio čašu u Bilbovo zdravlje i izgubio se iz velikog šatora.
A Bilbo Baggins, još dok je držao govor, opipavao je zlatni prsten u svom džepu:
čarobni prsten koji je tolike godine potajno čuvao. Kad je sišao sa stolice, nataknuo ga je
na prst i nikad ga više nijedan hobit u Hobbitonu nije vidio.
Brže je otišao do svoje rupe i zastao načas smješkajući se i osluškujući galamu iz
velikog šatora i vesele glasove drugih strana. Zatim je ušao unutra. Svukao je svečano
odijelo, složio izvezeni svileni pršnjak, umotao ga u svileni papir i spremio. Onda je na
brzinu odjenuo neko staro zgužvano odijelo i opasao se iznošenim kožnim remenom.
Objesio je o njega kratak mač u izlizanom toku od crne kože. Iz zaključane ladice što je
zaudarala po kuglicama protiv moljaca izvadio je staru pelerinu s kukuljicom. Držao je
bio to pod ključem kao ne znam kakvu dragocjenost, iako je bilo toliko pokrpano i
izblijedjelo da se jedva mogla razabrati prvobitna boja: zacijelo je ipak bila tamnozelena.
Pelerina mu je bila i malo prevelika. Zatim je otišao u svoj kabinet i iz velike blagajne
izvadio zavežljaj umotan u staru tkaninu i rukopis uvezan u kožu, pa i poveliku debelu
omotnicu. Rukopis i zavežljaj strpao je odozgo u tešku torbu što je ondje stajala, već
gotovo puna. U omotnicu je stavio svoj zlatni prsten na finom lančiću pa ju je zapečatio i
adresirao na Froda. Najprije ju je stavio na okvir kamina, ali ju je iznenada opet uzeo i
strpao u džep. Uto se vrata otvore i u sobu hitro uđe Gandalf.
"Zdravo!" pozdravi ga Bilbo. "Već sam se pitao hoćeš li doći."
"Drago mi je što si opet vidljiv" odvrati čarobnjak sjedajući na stolicu. "Htio sam
te još svakako vidjeti i malo popričati s tobom. Vjerojatno misliš da je sve prošlo sjajno i
prema tvom planu?"
"Da, mislim" odgovori Bilbo. "Iako je onaj blijesak na kraju bio pravo iznenađenje:
iznenadio je i mene, a kako ne bi druge! To je valjda bio tvoj mali prilog?"
"Jest. Ti si mudro čuvao taj prsten u tajnosti sve ove puste godine, pa sam pomislio
da treba tvojim gostima pružiti još nešto što će im tobože objasniti tvoj iznenadni
nestanak."
"I pokvariti moju šalu? Ti si oduvijek zabadao nos u tuđe poslove" nasmije se
Bilbo "ali valjda znaš što radiš, kao i uvijek."
"Znam... ako išta znam. Ali nekako nisam načisto u ovoj prigodi. Sad si dotjerao
cara do duvara. Izveo si svoju malu šalu, uznemirio ili uvrijedio većinu svojih rođaka i
dao cijelom Shireu nešto o čemu će moći pričati devet dana, ili još vjerojatnije devedeset
devet dana. Imaš li još kakve namjere?"
"Da, imam. Osjećam da mi je potreban odmor, kao što sam ti već rekao. Vjerojatno
doživotni odmor: ne vjerujem da ću se vratiti. Zapravo se ne kanim vraćati, štoviše, već
sam poduzeo sve što je potrebno. Ostario sam, Gandalfe. Ne izgledam još star, ali
osjećam starost u dubini srca. Zbilja sam dobro uščuvan!" puhne na nos. "Ama, osjećam
se nekako tanak, nekako razmazan, ako razumiješ što hoću da kažem: kao maslac
namazan na previše kruha. To ne može biti dobro. Potrebna mi je promjena, ili tako
nešto."
Gandalf ga promotri znatiželjno i pozorno.
"Da, mislim da to stvarno nije dobro" reče zamišljeno. "I sve bih rekao da ti je plan
najbolji što može biti."
"E pa, bilo kako mu drago, ja sam se odlučio. Poželio sam ponovo vidjeti planine,
Gandalfe; planine, pa onda naći neko mjesto gdje ću se moći odmarati. U miru i tišini,
bez mnogobrojnih rođaka koji sve nešto njuškaju oko mene, bez cijelog onog niza
prokletih posjetilaca koji mi vise na zvoncu. Možda ću naći neko mjesto gdje ću moći
završiti svoju knjigu. Smislio sam već lijepu završnu rečenicu: I živio je sretno i
zadovoljno sve do kraja svojih dana."
Gandalf se nasmije.
"Nadam se da će tako i biti. Ali nitko ti neće čitati knjigu, ma kakav joj bio kraj."
"Ah, možda će je i čitati, u budućim godinama. Frodo je već nešto od toga
pročitao, od onoga što sam dosad napisao. Ti ćeš inače držati Froda na oku, je li?"
"Hoću, hoću... čak i na oba oka, koliko god budem mogao od poslova."
"Dakako da bi on pošao sa mnom kad bih ga pozvao. Zapravo mi se čak i sam
ponudio, baš uoči ove proslave. Ali njemu još stvarno nije do toga. Ja želim vidjeti onu
divljinu još prije nego što umrem, i gorje; a on je još zaljubljen u Shire, u šume, polja i
rječice. Njemu ovdje ne bi smjelo ništa nedostajati. Ja mu, naravno, sve ostavljam, osim
dvije-tri sitnice. Nadam se da će biti zadovoljan kad se navikne živjeti za svoj račun. Već
je i vrijeme da bude sam sebi gospodar."
"Sve mu ostavljaš?" priupita ga Gandalf. "I prsten? Sjećaš se da si pristao na to?"
"Pa, da, mislim da se sjećam" propenta Bilbo.
"A gdje ti je?"
"U omotnici, ako baš moraš znati" nestrpljivo će Bilbo. "Tamo, na okviru kamina.
Ma nije! Ovdje mi je u džepu!" Kolebao se. "Zar nije to čudno?" tiho reče sam sebi. "A
zašto i ne, na kraju krajeva? Zašto da mi ne ostane u džepu?"
Gandalf se opet strogo zagleda u Bilba, a oči mu se zakrijese.
"Ja bih ga, Bilbo" tiho prozbori "radije ostavio ovdje, da sam na tvom mjestu. Zar
ga ne želiš i ti ostaviti?"
"Ma želim... i ne želim. Sad kad je već dovde došlo, mogu ti reći da mi se ne
rastaje s njim. Zapravo mi i nije jasno zašto bih se morao rastajati s njim? Zašto ti želiš da
tako učinim?" zapita čudnovato izmijenjenim glasom, oštrim od nepovjerenja i
ozlovoljenosti. "Vječito me gnjaviš, zbog tog prstena, iako mi nikad nisi dodijavao zbog
drugih stvari koje sam donio s putovanja."
"Ama, morao sam te gnjaviti" reče Gandalf. "Htio sam doprijeti do istine. To mi je
bilo važno. Čarobni su prstenovi... pa, ovaj, čarobni, rijetki su i neobični. Moglo bi se reći
da sam bio profesionalno zainteresiran za tvoj prsten; pa i sad sam. Htio bih znati gdje će
se nalaziti ako opet nekamo otputuješ. Osim toga, mislim da je bio dosta dugo kod tebe.
Neće ti više trebati, Bilbo, osim ako nisam u velikoj zabludi."
Bilbo se sav zajapuri i ljutito sijevne očima. Dobroćudno mu se lice smrkne.
"Zašto ne?" uzvikne. "Uostalom, što je tebe briga što ja radim sa svojim stvarima?
Prsten je moj. Ja sam ga našao. Meni pripada."
"Dobro, dobro" reče Gandalf. "Ne moraš se zbog toga ljutiti."
"Ti si kriv što se ljutim" odbrusi mu Bilbo. "Kažem ti da je Prsten moj. Samo moj.
Moje zlato. Da, moje zlato."
Čarobnjaku je lice ostalo ozbiljno i pozorno, samo ga je blijesak u duboko
usađenim očima odao da je iznenađen i ozbiljno uznemiren.
"Netko ga je već prije tebe tako zvao" reče "ali ne i ti."
"A ja ga sad tako zovem. I zašto ne bih? Što onda ako ga je Golum nekad tako
zvao? Sad više nije njegov nego moj. I kažem ti da ću ga zadržati."
Gandalf ustane i strogo progovori:
"Lud si ako ga zadržiš, Bilbo. Sa svakom tvojom riječju to mi biva sve jasnije.
Prsten ima preveliku vlast nad tobom. Ostavi ga! A onda možeš otići i biti slobodan."
"Ja ću sam odlučiti što ću učiniti, i otići ću kad je mene volja" tvrdoglavo će Bilbo.
"No, no, dragi moj hobite!" reče Gandalf. "Za cijelog tvog dugog života bili smo
prijatelji, i ti mi ipak nešto duguješ. Hajde, učini ono što si obećao, ostavi ga!"
"E pa, otvoreno reci da želiš moj prsten!" uzvikne Bilbo. "Ali nećeš ga dobiti.
Kažem ti da se neću odreći svoga zlata."
Ruka mu odluta do drška kratkog mača. Gandalf sijevne očima i reče:
"E, sad je na meni red da se ja naljutim. I stvarno ću se naljutiti ako to još ponoviš.
Onda ćeš vidjeti pravog Gandalfa Sivog, bez maske."
I on zakorakne prema hobitu i odjednom dođe nekako visok i opasan; sjena mu
ispuni svu sobicu.
Bilbo ustukne do zida predišući i stišćući šakom džep. Tako su stajali neko vrijeme
licem u lice, a zrak je u sobi titrao. Gandalfove su oči ostale prikovane uz hobita. Bilbo
polako opusti ruke i uzdrhti.
"Ne znam što te je spopalo, Gandalfe" napokon će Bilbo. "Nikad te nisam još
ovakvog vidio. U čemu je uopće problem? Zar nije prsten moj? Ja sam ga našao, i Golum
bi me bio ubio da ga nisam zadržao. Što god on govorio, ja nisam lopov."
"Ja nisam ni rekao da si lopov" odgovori mu Gandalf. "Nisam ni ja. Ja te ne bih
htio opljačkati, nego ti pomoći. Volio bih da mi vjeruješ kao što si mi nekad vjerovao."
On se okrene od Bilba i sjene nestane. Reklo bi se da se opet sveo na sijedog
starca, pogrbljenog i zabrinutog. Bilbo prijeđe rukom preko očiju.
"Oprosti" reče mu. "Ali tako sam se nekako čudno osjećao. Ipak bi mi bilo
nekakvo olakšanje kad više ne bih imao brige s njim. U zadnje mi vrijeme nije davao
mira. Ponekad sam imao osjećaj da je kao oko koje me gleda. A da znaš da ga neprestano
želim nataknuti na prst i nestati, ili se pitam da li je na sigurnom mjestu pa ga vadim da se
uvjerim da je na sigurnome. Pokušavao sam ga držati pod ključem, ali sam uvidio da
nemam mira ako mi nije u džepu, ne znam zašto. I čini mi se da se nikako ne mogu
odlučiti."
"Onda se pouzdaj u mene" reče mu Gandalf. "Ja se nimalo ne kolebam. Otiđi i
ostavi ga ovdje. Odrekni ga se! Daj ga Frodu, a ja ću paziti na Froda."
Bilbo je još časak stajao, napet i neodlučan. Zatim uzdahne.
"Dobro" jedva protisne. "Ostavit ću ga." Potom slegne ramenima i osmjehne se
pomalo skrušeno. "Uostalom, to je i bio pravi smisao priređivanja ove proslave: da
podijelim što više darova, pa da mi bude lakše da istodobno i njega dam. Na kraju mi nije
bilo ništa lakše, ali bi bilo šteta da propadnu sve te moje pripreme. Potpuno bi mi
pokvarilo šalu."
"Zaista bi se na taj način izgubio jedini smisao koji sam vidio u cijeloj toj stvari"
reče Gandalf.
"Dobro, onda" reče Bilbo. "Prsten će pripasti Frodu, kao i sve ostalo." Duboko
uzdahne. "A sad zbilja moram krenuti jer će me inače još netko ovdje uloviti. Već sam se
oprostio i ne bih mogao podnijeti da se moram još jedanput sa svima opraštati."
Dohvati svoju torbu i pođe prema vratima.
"Prsten ti je još u džepu" upozori ga čarobnjak.
"Pa i jest!" uzvikne Bilbo. "I moje oporuke i svi ostali dokumenti. Najbolje će biti
da ti sve to uzmeš i predaš Frodu umjesto mene. Tako će biti najsigurnije."
"Ne, nemoj meni davati prsten" reče Gandalf. "Radije ga ostavi na okviru kamina.
Tamo će biti na sigurnome dok ne dođe Frodo. Ja ću ga ovdje pričekati."
Bilbo izvadi iz džepa omotnicu, ali baš kad ju je htio odložiti do sata, ruka mu
zadršće i kuverta padne na pod. Prije nego što ju je stigao podići, čarobnjak se sagne,
dohvati je i stavi na mjesto. Hobitu se lice ponovo načas zgrči od gnjeva, ali se u hipu na
njemu pojavi izraz olakšanja i on se nasmije.
"E pa, što je, tu je" reče. "A sad odoh!"
Izašli su zajedno u predvorje. Bilbo odabere svoj najdraži štap sa stalka, a onda
fućne. Začas se pojave tri patuljka iz raznih soba u kojima su radili.
"Je li sve spremno?" upita ih Bilbo. "Je li sve spakirano i označeno?"
"Jest" odgovore mu oni.
"E pa, onda da krenemo!"
On izađe na prednja vrata.
Bila je lijepa noć a crno nebo bijaše osuto zvijezdama. Bilbo pogleda uvis i
pomiriše zrak.
"Kakav užitak! Kakav je užitak ponovo krenuti na put, krenuti na put s patuljcima!
Za ovim sam zapravo čeznuo godinama! Zbogom!" nadoda gledajući svoj stari dom i
klanjajući se vratima. "Zbogom, Gandalfe!"
"Zbogom, zasad, Bilbo! Čuvaj se! Dovoljno si star, a valjda si već i dovoljno
mudar!"
"Da se čuvam! Baš me briga. Ne brini ti za mene! Nikad nisam bio sretniji, a to
mnogo znači. Ali kucnuo je čas. Konačno sam digao sidro" nadoda, a onda polako i tiho
zapjeva u mraku:
Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine kud cesta ih šalje,
A ja ću ih slijedit sve dokle mogu,
Korakom lakim od dola do brijega,
Dok me još veći put ne spriječi
Na raskrižju staza i časnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći.
Umukne na trenutak. Zatim se bez riječi okrene od svjetala i glasova s poljane i iz
šatora i, praćen trojicom svojih suputnika, ode naokolo u svoj vrt i zaputi se niz dugu
strmu stazu. Na jednom niskom mjestu pri dnu preskoči preko živice i pođe u livade
nestajući u noći kao šum vjetra u travi.
Gandalf je još dugo stajao zagledan za njim u tamu.
"Zbogom, dragi moj Bilbo... do ponovnog viđenja!" tiho reče i vrati se unutra.
Uskoro je za njim došao i Frodo i zatekao ga kako sjedi u mraku, ogrezao u misli.
"Je li otišao?" upita ga.
"Jest" odgovori Gandalf "napokon je otišao."
"Da bar... hoću reći da sam se sve do večeras nadao da se samo šali" reče Frodo.
"Ali sam u dubini srca znao da zaista kani otići. Oduvijek se rado šalio na račun ozbiljnih
stvari. Da sam bar došao malo ranije samo da ga ispratim!"
"Mislim da se na kraju ipak radije tiho iskrao" reče Gandalf. "Nemoj previše
brinuti za njega. Neće se njemu ništa dogoditi, za sada. Ostavio je nešto za tebe. Eno
ondje!"
Frodo uzme omotnicu s okvira kamina i zirne na nju, ali je ne otvori.
"Mislim da je tu njegova oporuka i svi ostali dokumenti" reče čarobnjak. "Sad si ti
vlasnik Vrećastog vijenca. Mislim da ćeš u omotnici naći i jedan zlatni prsten."
"Prsten!" usklikne Frodo. "Zar mi je i njega ostavio? Pitam se zašto. Ipak, možda
će mi dobro doći?"
"Možda hoće, a možda i neće" reče Gandalf. "Da sam na tvom mjestu, radije ga ne
bih nosio. Ali drži ga u tajnosti i čuvaj ga! A ja sad odoh na počinak."
Kao novi vlasnik Vrećastog vijenca, Frodo je držao da ga je zapala neugodna
dužnost da se oprosti s gostima. Glasovi o čudnom događaju bili su se već pronijeli po
svoj poljani, ali Frodo je svima samo govorio kako nema sumnje da će se ujutro sve
razjasniti. Oko ponoći stigle su kočije po ugledne uzvanike. Zatim su odlazile jedna po
jedna, pune sitih ali vrlo nezadovoljnih hobita. Zatim su, prema dogovoru, stigli vrtlari i
počeli odvoziti u tačkama goste koji su i nehotice zaostali.
Noć je prošla polako. Sunce se diglo. Hobiti su se digli mnogo kasnije. Sunce je
odskočilo. Došlo je nekoliko hobita koji su počeli (po nalogu) uklanjati šatore, stolove i
stolice, žlice, noževe, boce i tanjure, i lampione, i rascvjetane borove u loncima, i mrvice i
papir od praskavica, zaboravljene torbice i rukavice i rupčiće, i nepojedenu hranu (vrlo
mala stavka). A onda je došlo mnogo drugog svijeta (bez dogovora): Bagginsovi, i
Boffinovi, i Bolgerovi, i Tookovi, i drugi gosti koji su stanovali ili odsjeli negdje u
blizini. Oko podne, kad su čak i oni koji su najviše pojeli bili opet na nogama, okupila se
silna svjetina iznova u Vrećastom vijencu, nezvana ali ne i neočekivana.
Frodo ih je sve dočekivao na vratima nasmiješen ali prilično umoran i zabrinut.
Iako je dočekivao sve posjetioce dobrodošlicom, nije im mogao kazati mnogo više nego
prije. Odgovor mu je na sva pitanja glasio: “Gospodin je Bilbo Baggins otputovao; koliko
ja znam, zauvijek.” Neke je od posjetilaca pozvao unutra jer je Bilbo ostavio “poruke” za
njih.
Unutri, u predsoblju, bijaše nagomilana velika zbirka paketa i zavežljaja i manjih
komada pokućstva. Na svaki bijaše privezana ceduljica. Evo što je, primjerice, na njima
pisalo:
Za ADELARDA TOOKA, da bude SAMO NJEGOV – pisalo je na jednom
kišobranu. Adelard je naime bio odnio mnogo neoznačenih kišobrana bez ceduljica.
Za DORU BAGGINS, u spomen na DUGO dopisivanje, s ljubavlju, Bilbo – pisalo
je na velikom košu za otpatke. Dora je bila Drogova sestra i najstarija Bilbova i Frodova
rođakinja; bilo joj je devedeset devet godina i u posljednjih pola stoljeća napisala je
svežnjeve dobrih savjeta.
Za MILA BURROWSA, u nadi da će mu biti od koristi, od B. B. – na zlatnom
peru i tintarnici. Milo nije nikad odgovarao na pisma.
Za ANGELIKU, za svakodnevnu uporabu, od strica Bilba – okruglo konveksno
zrcalo. Angelica je bila mlada Bagginsovka, a bilo je bjelodano jasno da svoje lice smatra
lijepim.
Za zbirku HUGA BRACEGIRDLEA, od jednog donatora – ormar za knjige
(prazan). Hugo je uvelike posuđivao knjige, ali ih je rijetko vraćao.
LOBELIJI SACKVILLE-BAGGINS, na DAR – pisalo je na kutiji srebrnih žlica.
Bilbo je vjerovao da se ona domogla podosta njegovih žlica dok je on bio na putu.
Lobelia je to dobro znala. Kad je stigla, primila je odmah poruku na znanje, ali je primila i
žlice.
Ovo je tek nekoliko primjera pripremljenih darova. Bilbov dom bijaše pretrpan
raznim stvarima što ih je skupio za svoga dugog života, a za to je najviše bio kriv običaj
da svaki hobit dijeli mnogobrojne darove na svoj rođendan. Dakako da ti darovi nisu
uvijek bili novi; bilo je dvije-tri drangulije za koje se više nije znalo čemu služe i koje su
kolale u cijelom kraju, ali je Bilbo obično dijelio nove darove i zadržavao one što ih je
dobio. Njegova je stara rupa bila sad malo raskrčena.
Na svakom je od tih oproštajnih darova bila poruka koju je napisao sam Bilbo, a
nekoliko je njih sadržavalo određenu aluziju ili kakvu šalu. Ali dakako da je većina stvari
bila upućena tamo gdje je bila potrebna i gdje je dobro došla. Osobito su dobro prošli
siromašniji hobiti, pogotovo oni iz Vrećopucove ulice. Stari Čiča Gamgee dobio je dvije
vreće krumpira, novu lopatu, vuneni prsluk i bočicu masti za škripave zglobove. Stari
Rory Brandybuck dobio je, zbog svoje poznate gostoljubivosti, tucet boca “Starih
vinograda” – jakog crnog vina iz Južne četvrti, koje je bilo sasvim zrelo jer je dugo
odležalo još u podrumu Bilbova oca. Čim je popio prvu bocu, Rory je oprostio Bilbu i
proglasio ga momkom i pol.
Frodu je ostalo obilje svega i svačega. I ostalo mu je, naravno, glavno blago, pa
knjige, slike i više nego dovoljno pokućstva. Ali nije bilo ni traga od novca i nakita:
nijednog novčića ni staklene perle.
Frodu nije bilo lako tog popodneva. Lažna glasina da se cijelo kućanstvo besplatno
dijeli pronijela se po okolici kao munja, pa je uskoro sve vrvjelo od svijeta koji nije tu
imao što tražiti, ali se nije dao ni izbaciti. Kidale su se i miješale ceduljice, izbijale svađe.
Jedni su pokušavali trampiti predmete i pogađati se u predsoblju, a drugi su htjeli
šmugnuti s manjim stvarima koje nisu bile namijenjene njima, ili s bilo čim što se činilo
da nitko ne želi ili ne čuva. Put do vratnica bijaše zakrčen tačkama i kolicima.
Usred te gužve stigli su Sackville-Bagginsovi. Frodo se bio povukao na neko
vrijeme i ostavio svoga prijatelja Merryja Brandybucka da pazi na stvari. Kad je Otho
glasno zatražio da vidi Froda, Merry mu se uljudno naklonio i rekao:
"Ne osjeća se dobro. Odmara se."
"Hoćeš reći da se sakriva?" odsiječe Lobelia. "Kako bilo da bilo, mi ga želimo
vidjeti, i namjeravamo ga vidjeti. Samo mu tako recite!"
Merry ih je zadugo ostavio u predsoblju pa su imali vremena otkriti dar koji im je
Bilbo ostavio na rastanku – srebrne žlice. To im nije popravilo raspoloženje. Napokon ih
Merry uvede u kabinet. Frodo je sjedio za stolom na kojem je ležala sva sila papira.
Doista se činilo da se ne osjeća dobro – u najmanju ruku zato što vidi Sackville-
Bagginsove. Ustao je čeprkajući nešto po džepu, ali je prozborio sasvim pristojno.
Sackville-Bagginsovi bili su prilično nasrtljivi. Najprije su mu ponudili niske
cijene (kao među prijateljima) za razne vrijedne i neoznačene predmete. Kad im je Frodo
odgovorio da može dati samo one stvari što ih je Bilbo izričito označio, rekli su mu da je
njima to sve skupa vrlo sumnjivo.
"Meni je samo jedno jasno" reče Otho "a to je da si ti u svemu tomu najbolje
prošao. Ja zahtijevam da vidim oporuku."
Da nije Bilbo posvojio Froda, Otho bi bio njegov zakoniti nasljednik. Pomno je
pročitao oporuku i frknuo. Oporuka je, na žalost, bila sasvim jasna i ispravno sastavljena
(prema hobitskim pravnim običajima, koji zahtijevaju, između ostalog, i da se sedam
svjedoka potpišu crvenom tintom).
"Opet smo nasamareni!" dobacio je ženi. "I to pošto smo čekali šezdeset godina.
Žlice? Trice i kučine!"
Pa pucne prstima pod nosom Frodu i dostojanstveno izađe iz sobe. Ali Lobelia se
nije dala samo tako otpraviti. Kad je Frodo malo zatim izašao iz kabineta da vidi što se
zbiva, zatekao ju je kako još pretražuje kutove i zakutke i lupka po podu. Pošto ju je
oslobodio nekoliko manjih (ali prilično vrijednih) predmeta koji su joj, tko zna kako,
upali u kišobran, odlučno ju je ispratio van. Po licu bi joj se reklo da grčevito smišlja
nekakvu uistinu ubitačnu primjedbu za sam kraj, ali je sve što se dosjetila kazati na
koncu, osvrnuvši se na pragu, bilo:
"Požalit ćeš još zbog ovoga, momče! Zašto nisi i ti otišao? Tebi ovdje nije mjesto,
ti nisi Baggins... ti si... ti si Brandybuck!"
"Jesi li čuo, Merry? Ovo je bila uvreda, ako baš hoćeš" reče Frodo zatvarajući za
njom vrata.
"To ti je zapravo bio kompliment" reče Merry Brandybuck "i upravo zato nije
istina."
Zatim su pošli u obilazak nastambe i izbacili tri mlada hobita (dvojicu Boffina i
jednog Bolgera) koji su bušili rupe u podrumskim zidovima. Frodo se pograbio i s
mladim Sanchom Proudfootom (unukom starog Oda Proudfoota), koji je počeo kopati
jamu u velikoj smočnici gdje mu se činilo da čuje neku jeku. Legenda o Bilbovu zlatu
pobudila je radoznalost i nadu, jer legendarno zlato (stečeno na tajanstven, ako ne i posve
nepošten način) pripada, kao što je poznato, onome tko ga nađe – osim ako ga ne ometu u
traganju.
Pošto je svladao Sancha i izgurao ga van, Frodo se svalio na stolicu u predsoblju.
"Vrijeme je, Merry, da zatvorimo dućan" reče. "Zaključaj vrata i nemoj ih više
nikom otvarati, čak ni ako dođu s ovnom za probijanje vrata."
Zatim ode da se okrijepi zakašnjelom šalicom čaja. Tek što je sjeo, netko opet tiho
pokuca. “Bit će da je opet Lobelia”, pomisli. “Valjda je smislila nešto zbilja gnusno pa se
vratila da mi to kaže. Neka samo čeka!”
Nastavio je srkati čaj. Kucanje se ponovilo, mnogo bučnije, ali se on nije na nj
obazirao. Najednom se na prozoru ukaže čarobnjakova glava.
"Ako me ne pustiš unutra, Frodo, satjerat ću ti vrata u rupu tako da će izaći na
drugu stranu Brijega" dobaci mu.
"Dragi moj Gandalfe! Samo časak!" uzvikne Frodo i otrči do ulaznih vrata.
"Izvolite! Uđite! Ja sam mislio da je to Lobelia."
"Onda ti opraštam. Vidio sam je maloprije kako odlazi u dvokolicama s ponijem u
Uzvođe, lice joj je bilo takvo da bi se od njega i mlijeko skiselilo."
"Pa i ja samo što se nisam skiselio. Vjerujte mi, već sam bio u napasti da nataknem
Bilbov prsten na prst samo da nestanem."
"Nemoj to raditi!" reče Gandalf sjedajući. "Pazi dobro, Frodo, na taj prsten!
Zapravo sam dijelom i radi njega došao da ti kažem koju riječ na kraju."
"Pa dobro, što je?"
"A što ti uopće znaš?"
"Samo ono što mi je Bilbo rekao. Čuo sam njegovu priču: kako ga je našao, i kako
se poslužio njime: na onom svom putovanju, mislim."
"Pitam se samo koju priču?" opet će Gandalf.
"Ma ne ono što je ispričao patuljcima i unio u knjigu" odgovori Frodo. "Uskoro
pošto sam se preselio ovamo, ispričao mi je pravu priču. Rekao mi je da ste mu vi
dodijavali sve dok vam nije kazao svu istinu, pa da će biti bolje da i ja znam. “Među
nama, Frodo, ne smije biti nikakvih tajni”, rekao mi je. “Ali tajne moraju ostati među
nama. Kako bilo da bilo, prsten pripada meni.”
"Zanimljivo" reče Gandalf. "E pa, što ti misliš o svemu tomu?"
"Ako mislite na to kako je izmislio sve ono o tobožnjem daru, e pa, mislim da je
prava priča mnogo vjerodostojnija, i nije mi jasno zašto ju je uopće mijenjao. Bilo kako
mu drago, takvo što nije bilo nimalo slično Bilbu, pa sam zaključio da je to bilo prilično
čudnovato od njega."
"I ja tako mislim. Ali ljudima koji se domognu takvog blaga svašta se može
dogoditi... ako se posluže njime. Neka ti to bude opomena da postupaš s njim vrlo
oprezno. On može posjedovati i druge moći, a ne samo da te učini nevidljivim kad
poželiš."
"Ne razumijem" reče Frodo.
"Ne razumijem ni ja" otpovrne čarobnjak. "Samo sam se počeo nešto dvoumiti oko
tog prstena, pogotovo od sinoć. Nema razloga za zabrinutost. Ali ako želiš poslušati moj
savjet, nemoj se često služiti njime, ili još bolje nikada. U najmanju ruku, molim te da se
ne služiš njime na način koji bi mogao izazvati govorkanja ili pobuditi sumnju. Ponovo ti
kažem: dobro ga čuvaj, i drži ga u tajnosti!"
"Strašno ste tajanstveni! Čega se uopće bojite?"
"Nisam još načisto, pa radije neću ništa govoriti. Možda ću ti moći kazati nešto
više kad se vratim. Sad odmah krećem, pa ćemo se oprostiti."
On ustane.
"Odmah?" uzvikne Frodo. "Pa, ja sam mislio da ćete ostati najmanje još tjedan
dana. Nadao sam se da ćete mi pomoći."
"Mislio sam i ja tako... ali sam morao promijeniti plan. Možda me neće biti dulje
vrijeme, ali ću se vratiti čim uzmognem. Kad me vidiš, onda mi se nadaj! Jednog ću dana
samo banuti. Neću više često dolaziti otvoreno u Shire. Mislim da sam ovdje postao
prilično omražen. Kažu da sam prava napast i da kršim javni red. Neki me ovdje čak i
optužuju da sam ja odmamio Bilba, ili još nešto gore od toga. Ako te baš zanima, neke
osobe tvrde da smo se nas dvojica urotili da se dočepamo njegova bogatstva."
"Neke osobe!" uzvikne Frodo. "Mislite Otho i Lobelia. Kako je to gnusno! Ja bih
im dao Vrećasti vijenac i sve ostalo, samo kad bi se Bilbo vratio i kad bih se mogao
otisnuti s njim u landranje. Ja obožavam Shire. Nekako mi je sve žalije što nisam i ja
otišao s njim. Pitam se hoću li ga ikad više vidjeti."
"I ja se to pitam" reče Gandalf. "I pitam se štošta drugo. A sad zbogom! Čuvaj se!
Gledaj samo kad ću doći, osobito kad me ne očekuješ! Zbogom!"
Frodo ga isprati do vrata. Čarobnjak mu mahne rukom po posljednji put, a onda se
udalji začudno hitrim koracima; ali Frodo pomisli kako je starac neuobičajeno poguren,
gotovo bi se reklo da nosi nekakav velik teret. Večer je padala i čarobnjakova prilika u
pelerini brzo je iščeznula u sumraku. Frodo ga dugo nakon toga nije vidio.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://bloomania-srb.darkbb.com
 
01 Dugo očekivana zabava
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Gerry's in Serbia

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Lord of the rings :: Biblioteka :: Družina prstena-
Skoči na: