PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 04 Precacem do gljiva

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Catherine Greenleaf
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 773
Join date : 30.06.2010
Age : 22
Location : Neverland ^^

PočaljiNaslov: 04 Precacem do gljiva   Čet Jul 08, 2010 12:04 am

Ujutro se Frodo probudio osvježen. Ležao je u sjenici napravljenoj od živog stabla i
isprepletenih grana što su se spuštale sve do zemlje; ležaj mu bijaše od paprati i
trave, debeo, mek i neobično mirisan. Sunce je sjalo kroz lepršavo lišće, još
zeleno na stablu. On skoči na noge i izađe.
Sam je sjedio na travi blizu okrajka šume. Pippin je stajao i proučavao nebo i
vrijeme. Od vilenjaka nije bilo ni traga ni glasa.
"Ostavili su nam voća, napitka i kruha" reče Pippin. "Hajde doručkovati. Kruh je
gotovo isto onako ukusan kao što je bio noćas. Ne bih ti ga uopće bio ostavio da Sam nije
navalio da ti ga ostavim."
Frodo je sjeo do Sama i uzeo jesti.
"Kakav nam je plan za danas?" zapita Pippin.
"Da stignemo što prije do Buckleburyja" odgovori Frodo i usredotoči se na jelo.
"Misliš da ćemo opet vidjeti one Jahače?" veselo ga priupita Pippin. Na jutarnjem
suncu izgledi da vide makar i čitavu četu nisu ga čini se, previše uznemirivali.
"Da, vjerojatno ćemo ih vidjeti" reče Frodo, koji ih se nerado prisjećao. "Ali
nadam se da ćemo rijeku prijeći neopaženi."
"Jesi li doznao štogod o njima od Gildora?"
"Ne baš mnogo... sve je nešto natucao i nagađao" reče Frodo izbjegavajući
odgovor.
"Jesi li ga pitao zašto onako njuše zrak?"
"Nismo o tome razgovarali" odgovori Frodo punim ustima.
"Šteta. Siguran sam da je to neobično važno."
"Ako je tako, siguran sam da mi Gildor ne bi htio ništa objasniti" oštro će Frodo.
"A sad me malo ostavi na miru! Ne želim odgovarati na niz pitanja dok jedem. Htio bih
malo razmišljati!"
"Nebesa!" reče Pippin. "Za doručkom?"
Pa odšvrlja do ruba tratine.
Frodu nije vedro jutro – varljivo vedro jutro, pomislio je – odagnalo iz misli strah
od potjere, pa je premišljao o Gildorovim riječima. Do njega opet dopre Pippinov veseli
glas. Trčkarao je po zelenoj tratini i pjevuckao.
“Ne! To ne bih mogao!” reče Frodo u sebi. “Jedno je voditi mlade prijatelje na
izlet kroz Shire dok ne ogladnimo i umorimo se pa nam jelo i krevet prijaju. Ali povesti ih
u progonstvo gdje glađu i umoru možda neće biti lijeka, nešto je sasvim drugo – sve da su
i voljni poći sa mnom. Ova je baština samo moja. Mislim da ne bih smio ni Sama
povesti.”
Pogledavši Sama Gamgeeja, otkrije da ga Sam motri.
"No, Sam!" reče mu. "Što veliš na to? Krenut ću iz Shirea što prije... zapravo sam
odlučio da se u Crickhollowu ne zadržavam ni jednog dana, ako baš ne moram."
U
"Vrlo dobro, gospodine!"
"I svejedno bi pošao sa mnom?"
"Bi."
"Bit će to vrlo opasno, Sam. Već je i sad opasno. Ni jedan se od nas dvojice po
svoj prilici neće vratiti."
"Ako se vi, gospodine, ne vratite, neću se ni ja, to je sigurno" reče Sam. "Pazi da
ga ne ostaviš na cjedilu! govorili su mi. Da ga ostavim na cjedilu! odgovarao sam im. Ne
pada mi na pamet. Poći ću s njim pa da se i na Mjesec penje; a ako ga koji od onih Crnih
jahača pokuša zaustaviti, imat će posla sa Samom Gamgeejem, reko sam im, a oni su se
samo smijali."
"Tko su to oni, o čemu ti to pričaš?"
"Vilenjaci, gospodine. Malo smo popričali noćas. Činilo mi se da oni znaju da vi
odlazite, pa sam mislio da nema smisla to poricat. Divan narod, ti vilenjaci, gospodine!
Divan!"
"Jest, jest" reče Frodo. "Sviđaju ti se još i sad, pošto si ih izbliza vidio?"
"Reko bi da uopće nije važno da li mi se sviđaju il ne sviđaju, tako rekuć"
polagano odgovori Sam. "Čini mi se da je svejedno šta ja mislim o njima. Sasvim su
drukčiji nego što sam mislio... tako stari a tako mladi, i tako veseli i tužni, tako rekuć."
Frodo iznenađeno pogleda Sama, pomalo očekujući da ugleda neki vanjski znak
čudnovate promjene koja se zbila u njemu. Učinilo mu se da glas Sama Gamgeeja nije
više onaj za koji je mislio da ga poznaje. A opet bi rekao da pred njim sjedi onaj isti stari
Sam Gamgee, samo što mu je lice neuobičajeno zamišljeno.
"Osjećaš li potrebu da otputuješ iz Shirea... sad kad ti se ispunila želja da vidiš
vilenjake?" upita ga.
"Da, gospodine. Ne znam kako bi se izrazio, al od noćas osjećam da sam nekako
drukčiji. Reko bi da vidim unaprijed u neku ruku. Znam da je pred nama vrlo dug put, u
mrak, ali znam i da se ne mogu vratit. Sad mi više nije do toga da vidim vilenjake ni
zmajeve ni planine... ne znam pravo do čega mi je stalo, al moram nešto obavit prije
kraja, a to je daleko pred nama, a ne u Shireu. Moram to istjerat do kraja, gospodine, ako
razumijete šta oću da kažem."
"Ne razumijem baš potpuno. Ali mi je jasno da mi je Gandalf izabrao dobrog
suputnika. Zadovoljan sam. Poći ćemo zajedno."
Frodo je šutke doručkovao. Zatim je ustao, promotrio predjel pred sobom i pozvao
Pippina.
"Je li sve spremno za pokret?" zapita kad Pippin dotrči do njega. "Moramo odmah
krenuti. Dugo smo spavali, a pred nama je još dalek put."
"Hoćeš reći da si ti dugo spavao?" reče mu Pippin. "Ja sam već odavno na nogama,
čekali smo samo tebe da doručkuješ i porazmisliš."
"Sad sam obavio i jedno i drugo. I želim što prije stići do skele u Buckleburyju. Ne
mislim ići naokolo, vraćati se na cestu s koje smo sinoć skrenuli, nego udariti odavde
poprijeko."
"Onda ćeš morati letjeti" reče Pippin. "U ovom kraju nećeš nikamo stići
poprijeko."
"Ipak ćemo skratiti put ako ne idemo cestom" odvrati Frodo. "Skela je istočno od
Woodhalla, a tvrda cesta skreće ulijevo: možeš je odavde vidjeti kako zavija na sjever.
Zaobilazi sjeverni kraj Mlake i iznad Stocka izbija na put što vodi po nasipu od mosta. Ali
to je nekoliko milja od našeg smjera. Mogli bismo skratiti put za četvrtinu ako odavde
udarimo ravnom linijom do skele."
"Kraći put nije uvijek i najbrži" umovao je Pippin. "Ovdje je prilično težak teren a
tamo oko Mlake ima baruština i svakojakih zapreka... poznajem ja dobro ovaj kraj. A ako
te brinu Crni jahači, nije mi jasno zašto bi bilo gore sresti ih na cesti nego u šumi ili u
polju."
"Teže je pronaći ljude u šumi ili u polju" odgovori mu Frodo. "A ako se zna da si
na putu, sva je prilika da će te tražiti na cesti, a ne izvan nje."
"Dobro!" reče Pippin. "Idem za tobom kroz sve baruštine i jaruge. Ali neće biti
lako! Ja sam sve nešto računao da ćemo do mraka stići do Zlatnog grgeča u Stocku. Tamo
je najbolje pivo u Istočnoj četvrti, ili je bar nekad bilo; odavno ga nisam okusio."
"Sad više nema dvojbe!" reče Frodo. "Kraći put nije uvijek i najbrži, ali put sa
svraćanjem u krčme iziskuje još više vremena. Moramo te pošto-poto držati što dalje od
Zlatnoga grgeča. Važno je da stignemo do Buckleburyja prije mraka. Što ti kažeš, Sam?"
"Ja idem s vama, Frodo" reče Sam (usprkos intimnim strepnjama, i duboku
žaljenju za najboljim pivom u Istočnoj četvrti).
"Onda, ako se već moramo probijati kroz baruštine i trnjake, da pođemo!" reče
Pippin.
Bilo je već gotovo isto onako vruće kao i jučer, ali su sa zapada počeli pristizati
oblaci. Bilo je na kišu. Hobiti su se skotrljali niz strmu zelenu padinu i upali među gusto
drveće u podnožju. Krenuli su tako da im Woodhall ostane s lijeve strane i da prođu
ukoso kroz šumu na istočnom obronku brda dok ne stignu do ravnice s druge strane. Tada
će moći udariti ravno do skele preko otvorenog zemljišta, izuzev gdjekoju jarugu i
ogradu. Frodo je računao da im valja prevaliti osamnaest milja u pravoj crti.
Uskoro je uvidio da je guštara zbijenija i zapletenija nego što se činila u prvi mah.
U šiblju nije bilo staza pa nisu mogli brzo napredovati. Kad su se probili do dna padine,
naišli su na potok koji je tekao iz brda iza njih duboko usječenim koritom među strmim i
skliskim obalama obraslim kupinama. Bilo je vrlo nezgodno što im se ispriječio baš na
smjeru kretanja. Nisu ga mogli preskočiti niti prijeći preko njega a da se ne smoče,
izgrebu i zablate. Zastali su pitajući se što im je činiti.
"Prva prepreka!" reče Pippin smješkajući se mračno.
Sam Gamgee se obazre. Kroz razmak između drveća spazi vrh zelene kose niz
koju su bili sišli.
"Gledajte!" reče i zgrabi Froda za mišicu. Svi pogledaju na tu stranu i na vrhu
visoko iznad njih ugledaju prema nebu konja. Pokraj njega bijaše sagnuta crna prilika.
Odmah su odustali od pomisli da se vrate. Frodo ih povede i brže-bolje se zavuče s
njima u gusto grmlje pokraj potoka.
"Uh!" dobaci Pippinu. "Obojica smo imali pravo! Prečac se već iskrivio, ali smo se
u posljednji čas uspjeli skloniti. Ti imaš dobro uho, Sam: čuješ li možda da li tko dolazi?"
Stajali su nepomično, gotovo bez daha, osluškujući, ali od progonitelja nije bilo ni
glasa.
"Ne vjerujem da će pokušat natjerat konja niz tu strminu" reče Sam. "Al sve bi
reko da zna da smo sišli niz nju. Bit će bolje da produžimo dalje."
Ipak, nije bilo baš lako produžiti dalje. Imali su naprtnjače koje su morali nositi, a
grmlje i kupine nerado su ih propuštali. Bili su zaklonjeni od vjetra grebenom iza sebe, pa
je zrak tu bio ustajao i zagušljiv. Kad su se napokon probili do nešto otvorenijeg prostora,
bili su umorni i izgrebeni i bilo im je vruće, a nisu više bili načisto ni u kojem se smjeru
kreću. Obale su se potoka snizile kad je potok u ravnici postao nešto širi i plići tekući
prema Mlaki i rijeci.
"Hej, pa ovo je potok Stock!" usklikne Pippin. "Ako se želimo vratiti na naš
pravac, moramo odmah prijeći preko njega i skrenuti nadesno."
Pregazili su potok i pohitali preko široke čistine obrasle rogozom, bez drveća, na
drugoj strani potoka. Nakon nekog vremena došli su opet do pojasa drveća – pretežito
visokih hrastova, sa gdjekojim brijestom i jasenom. Tlo je mahom bilo ravno i nije bilo
mnogo šipražja, ali je drveće bilo pregusto da bi mogli daleko vidjeti. Lišće se dizalo pod
naletima vjetra, a iz oblačnog neba počele su promicati kišne kapi. Zatim se vjetar stišao,
a kiša stala lijevati kao iz kabla. Kretali su se najbrže što su mogli preko busenja trave i
po debelim naslagama suhog lišća, a kiša je oko njih neprestano bubnjala i kapala. Šutjeli
su, samo su se osvrtali i zirkali na sve strane. Nakon pola sata Pippin reče:
"Nadam se da nismo skrenuli previše na jug, i da ne idemo duž ove šume! Ovaj
pojas nije osobito širok – rekao bih da na najširem mjestu nema više od jedne milje – pa
smo već morali proći kroz njega."
"Ne bi vrijedilo ni da idemo u cik-cak liniji" reče Frodo. "To nam ne bi mnogo
pomoglo. Idemo i dalje u ovom smjeru! Nisam baš siguran da bih već želio izaći na
čistinu."
Tako su produžili možda još dvije milje. Tad je sunce opet sinulo iz iskidanih
oblaka a kiša jenjala. Bilo je već prošlo podne pa su osjećali da je krajnje vrijeme za
ručak. Zastali su pod jednim brijestom: premda je brzo žutjelo, lišće je na njemu još bilo
gusto, a zemlja ispod njega prilično suha i zaklonjena. Kad su počeli spremati ručak,
ustanovili su da su im vilenjaci napunili boce bistrim, blijedozlaćanim napitkom koji je
mirisao kao med od raznog cvijeća i koji ih je čudesno krijepio. Uskoro su se već smijali i
pokazivali fige kiši i Crnim jahačima. Vjerovali su da će ubrzo prevaliti i tih posljednjih
nekoliko milja.
Frodo se naslonio leđima na deblo i sklopio oči. Sam I Pippin sjedili su do njega pa
su počeli pjevušiti, a onda su i tiho zapjevali:
Ho! Ho! Ho! Bocu dodaj mi drugu!
Zacijelit ću srce, utopit ću tugu.
Nek vjetar šiba, nek kiša lije,
Milje su duge, cilj blizu nije,
Pa ću pod krošnju prileći neku,
I oblake pustit da nebom teku.
Ho! Ho! Ho! zapjevaju još glasnije. Iznenada umuknu. Frodo skoči na noge. Vjetar
je donio do njih dug jauk poput krika nekog opakog i osamljenog stvora. Dizao se,
spuštao i završio visokim prodornim tonom. Dok su još sjedili i stajali, kao da su zaleđeni,
odazove mu se drugi krik, slabiji i dalji, ali im se od njega isto tako ledila krv u žilama.
Zatim nastane tišina prekidana tek šumom vjetra u krošnji.
"Što mislite, što je to bilo?" priupita ih napokon Pippin. Govorio je tobože nehajno,
ali je u isti mah podrhtavao. "Ako je bila ptica, onda je to ptica koju nisam nikad dosad
čuo u Shireu."
"Nije to bila ni ptica ni zvjerka" reče Frodo. "Bio je to zov, ili signal... u tom je
kriku bilo riječi iako ih ja nisam razumio. Ali nijedan hobit nema takav glas."
Nisu više ni riječi progovorili. Iako su sva trojica mislila na Jahače, nitko ih nije
spomenuo. Kolebali su se da li da ostanu ili produže dalje, ali budući da su kad-tad morali
izbiti na čistinu da bi došli do skele, bilo je najbolje krenuti što prije i za dana. Začas su
opet uprtili naprtnjače i nastavili put.
Uskoro su došli do kraja šume. Pred njima su se sterale prostrane ledine. Sad su
uvidjeli da su zapravo otišli predaleko na jug. Daleko onkraj ravnice nazirao se preko
rijeke nizak brežuljak na kojem je stajao Bucklebury, ali im je sad bio na lijevoj strani.
Iskradajući se oprezno iz okrajka šume, udarili su preko čistine što su brže mogli.
Isprva su se bojali zato što su se našli izvan okrilja šume. Daleko iza njih dizao se
greben na kojem su doručkovali. Frodo je malne očekivao da će na grebenu ugledati sitnu
daleku priliku konjanika, tamnu prema nebu, ali Jahaču nije bilo ni traga. Bježeći od
raspršenih oblaka, sunce se klonilo prema brdima s kojih su sišli, i ponovo jarko zasjalo.
Strah se izgubio, iako su još osjećali nelagodu. Međutim, kraj je bivao sve pitomiji i
uređeniji. Ubrzo su došli do dobro obrađenih njiva i livada – bijaše tu živica, vratnica i
jaraka za isušivanje. Sve se doimalo tiho i mirno, baš kao kakav tipični zakutak Shirea.
Raspoboženje im se popravljalo svakim korakom. Približavali su se crti rijeke, a Crni
jahači činili su im se sad kao šumske utvare koje su ostavili daleko za sobom.
Prošli su pokraj živice uz golemo polje pod repom i došli do čvrstih vratnica. Iza
njih je izlokan put vodio između niskih, dobro potkresanih živica prema dalekom gaju.
Pippin zastane.
"Pa ja poznajem ova polja i ove vratnice!" reče. "To je Bamfurlong, imanje starog
farmera Maggota. A ono je njegova farma, tamo među onim drvećem!"
"Iz jedne nevolje u drugu!" reče Frodo. Reklo bi se da je gotovo isto tako
usplahiren kao da je Pippin rekao da ih taj put vodi ravno do Zmajeva brloga. Ostala ga
dvojica pogledaju u čudu.
"Što ti imaš protiv starog Maggota?" upita ga Pippin. "On je bar dobar prijatelj
svih Brandybuckova. Dakako da je za skitnice strah i trepet i da drži oštre pse... ali ovdje
je, na kraju krajeva, blizu granica i stanovnici moraju biti na oprezu."
"Znam" reče Frodo. "Pa ipak" nadoda smijući se posramljeno "strepim od njega i
njegovih pasa. Godinama sam se klonio ove farme. Nekoliko me je puta ulovio na svojoj
zemlji kako berem gljive dok sam bio mladac u Brandy Hallu. Zadnji put me je izdevetao,
a onda me pokazao svojim psima i rekao im: “Pogledajte ga dobro, dečki, kad drugi put
ovaj huncut stupi nogom na moju zemlju, možete ga slobodno rastrgati. A sad ga lijepo
ispratite!” Vijali su me cijelim putem do skele. Nikad se nisam oporavio od tog straha –
iako bih rekao da te beštije znaju svoj posao i da me zapravo ne bi ni taknule."
Pippin se nasmije.
"E pa, vrijeme je da se pomiriš s njima. Pogotovo ako ćeš opet živjeti u Bucklandu.
Stari Maggot je zbilja čovjek na mjestu... ako mu ne diraš u gljive. Idemo baš ovim
puteljkom tako da mu ne ometamo posjed. Ako ga sretnemo, ja ću razgovarati s njim. On
je Merryjev prijatelj i ja sam nekad često navraćao ovamo s njim."
Išli su puteljkom dok nisu ugledali slamom pokrivene krovove velike kuće i
gospodarskih zdanja kako izviruju između drveća pred njima. Maggotovi i Puddifootovi u
Stocku i većina žitelja u Mlaki stanovali su u kućama. Ova je farma bila solidno izgrađena
od opeke i ograđena visokim zidom. Na kraju puteljka stajale su u zidu široke drvene
vratnice.
Iznenada, dok su se približavali farmi, razlegne se strahovito kevtanje i lavež, a
nečiji glas dovikne:
"Pandžo! Deraču! Vučino! Naprijed, dečki!"
Frodo i Sam stali su kao ukopani, ali je Pippin produžio još dva-tri koraka.
Vratnice se otvore i tri golema psa izlete na puteljak i pojure na putnike namjernike
bjesomučno lajući. Na Pippina se nisu obazirali, ali se Sam stisnuo uza zid dok su ga dva
psa nalik na vukove sumnjičavo njušila, a čim bi se pomaknuo, zarežali bi. Najveći i
najžešći među njima stao je pred Froda kostriješeći se i režeći.
Na vratnicama se pojavi plećat, zdepast hobit okrugla rumena lica.
"Hej! Hej! A tko li ste vi, i šta tu tražite?" upita ih.
"Dobar dan, gospodine Maggote!" pozdravi ga Pippin.
Farmer ga malo bolje pogleda.
"E, vrag me odnio ako to nije mladi gospodin Pippin... gospodin Peregrin Took,
bolje reći!" uzvikne, a mrko lice odjednom mu se razvuče u osmijeh. "Odavno vas nisam
vidio ovdje kod nas. Sva sreća što vas poznajem. Baš sam htio nahuckati pse na neznance.
Danas se zbivaju sve neke čudne stvari. Dabome da čudnovat svijet zaluta pokatkad i u
ove krajeve. Previše smo blizu rijeke" reče vrteći glavom. "Ali taj je tip bio nešto
najneobičnije što sam ikad vidio. Taj neće više proći mojom zemljom bez pitanja, ako ga
ikako budem mogao spriječiti u tome."
"O kakvom to tipu govorite?" upita ga Pippin.
"Znači da ga niste vidjeli?" priupita ih farmer. "Maloprije je otišao tamo gore
prema nasipu. Bio je to čudan svat i postavljao mi čudna neka pitanja. Nego, možda biste
svratili unutra pa da na miru razmijenimo vijesti? Imam baš dobrog piva ako vam se pije,
gospodine Took?"
Bilo je očito da će im farmer reći nešto više ako mu dadu malo vremena, pa su
rado prihvatili njegov poziv.
"A što ćete s ovim psima?" tjeskobno ga upita Frodo.
Farmer se nasmije.
"Neće vam oni ništa... Bar ako ih ja ne napujdam. Hajde, Pandžo! Deraču! Na
mjesto!" uzvikne. "Na mjesto, Vučino!"
Na veliko olakšanje Froda i Sama, psi su se povukli i ostavili ih na miru.
Pippin predstavi dvojicu suputnika farmeru.
"Ovo je gospodin Frodo Baggins" reče mu. "Možda ga se više ne sjećate, ali nekad
je on živio u Brandy Hallu."
Na prezime Baggins farmer se trgne i oštro pogleda Froda. Frodo je načas pomislio
da se domaćin prisjetio ukradenih gljiva pa da će ga psima otjerati s farme, ali umjesto
toga uhvati ga za mišicu.
"E, ovo je bogme još najčudnije od svega!" uzvikne. "Vi ste gospodin Baggins?
Uđite. Moramo porazgovarati."
Ušli su u farmerovu kuhinju i posjedali oko širokog ognjišta. Gospođa Maggot
iznese pivo u golemu bokalu i natoči iz njega četiri velika vrča. Bilo je dobro svareno pa
Pippin nije imao što žaliti za Zlatnim grgečom. Sam je sumnjičavo srkao pivo. On je po
naravi bio nepovjerljiv prema svim stanovnicima drugih dijelova Shirea, i nije bio sklon
da se brzo sprijatelji s nekim tko je istukao njegova gospodara, pa ma koliko davno to
bilo.
Nakon dvije-tri primjedbe o vremenskim prilikama i izgledima za poljoprivredu
(koji nisu bili ništa gori od uobičajenih), farmer Maggot odloži vrč i pogleda ih sve
redom.
"A sad, gospodine Peregrine" reče "otkud nam vi to stižete, i kamo ste se zaputili?
Da niste možda meni došli u posjet? Ako jeste, prošli ste pokraj mog ulaza a da vas nisam
ni vidio."
"Ma nismo" odgovori Pippin. "Da vam kažem po istini, kad ste je već pogodili,
stigli smo do vas s druge strane: preko vaših polja. Ali to je bilo sasvim slučajno. Zalutali
smo u šumi, tamo negdje oko Woodhalla, dok smo gledali kako da prečacem dođemo do
skele."
"Ako vam se žurilo, brže biste stigli cestom" reče farmer. "Ali nisam se ja zbog
toga uzrujao. Vi smijete slobodno prolaziti mojom zemljom, gospodine Peregrine, ako
vam je baš do toga. Pa i vi, gospodine Bagginse... iako bih sve rekao da još volite gljive."
Nasmije se. "O da, sjećam se ja vašeg imena. Sjećam se vremena kad je mladi Frodo
Baggins bio jedan od najgorih mladih vucibatina u Bucklandu Ali nisu mi sad bile gljive
na pameti. Upravo malo prije nego što ste vi naišli, čuo sam za vaše prezime Baggins. Što
mislite, što me je pitao onaj čudni svat?"
Svi su jedva čekali da nastavi.
"E pa" proslijedi farmer prelazeći s uživanjem na stvar "dojahao je na veliku crnu
konju do mojih vratnica, koje su slučajno bile baš otvorene, i produžio sve do kućnih
vrata. I on je bio sav crn, zaogrnut pelerinom i zakukuljen, kao da ne želi da ga itko
prepozna. “E pa, što ovaj traži u Shireu?” pomislio sam u sebi. Mi s ove strane granice ne
viđamo mnogo Velikih ljudi, a bogme nisam nikad ni čuo za nekoga kao što je taj crni tip.
“Dobar dan vam želim!” velim ja njemu i priđem mu. “Ovaj put vam nikud ne
vodi, a kamo god išli, najbrže će vam biti da se vratite na cestu.” Nije mi se ni najmanje
sviđao, a kad mu je Pandža prišao, onjušio ga je i zaskvičao kao da ga je tko ubo, pa je
podvio rep i otprašio zavijajući. A onaj se crni ukipio na konju.
“Dolazim s one strane”, rekne mi, polako i ukočeno, pa pokaže, molim vas lijepo,
tamo na zapad, preko mojih polja. “Jeste li vidjeli Bagginsa?” upita me nekim čudnim
glasom pa se sagne nada me. Nisam mu mogao vidjeti lice, tako mu je nisko bila
kukuljica. Osjetio sam kako su me podišli žmarci. Ali nije mi išlo u glavu kako može tako
slobodno jahati po mojoj zemlji.
“Odlazite!” reknem mu. “Nema ovdje nikakvih Bagginsa. Nisu oni iz ovog kraja.
Najbolje će biti da se vratite u Hobbiton... samo ovaj put izvolite natrag cestom.”
“Baggins je otišao od kuće” veli on meni šaptom. “I na putu je ovamo. Nije daleko
odavde. Ja ga tražim. Ako naiđe, hoćete li mi reći? Drugi put ću doći sa zlatom”.
“Nećete bogme”, reknem mu ja. “Nego ćete lijepo otići tamo gdje spadate, i to
glavom bez obzira. Dajem vam minutu vremena, a onda ću pozvati pse.”
On prosikće nešto, možda je to bio smijeh a možda i nije, a onda natjera konja
pravo na mene, tako da sam u zadnji čas odskočio u stranu. Pozvao sam pse, ali se on
okrene i odjaše kao munja kroz vratnice putem prema nasipu. Što vi velite na to sve
skupa?"
Frodo je sjedio časak gledajući u vatru, ali je mislio samo na to kako će, zaboga,
njih trojica stići do skele.
"Ne znam što bih vam rekao" reče napokon.
"Onda ću vam ja reći" nastavi Maggot. "Niste vi nikad smjeli, gospodine Frodo,
otići tamo među onaj svijet u Hobbitonu. Ono vam je čudan svijet." Sam se promeškolji
na stolici i pogleda farmera prijekim okom. "Ali vi ste oduvijek bili lakouman dečko. Kad
sam čuo da ste se odselili iz Brandybucka i otišli živjeti kod onog starog gospodina Bilba,
odmah sam znao da ćete imati neprilika. Pazite što vam kažem, sve vam je to od onih
čudnih poslova gospodina Bilba. Kažu da se on domogao para na čudan način u stranim
zemljama. Možda ima nekih koji bi dali ne znam što da saznaju što je s onim silnim
zlatom i draguljima koje je, kako čujem, zakopao u brijegu u Hobbitonu?"
Frodo je šutio – prilično su ga uznemirila farmerova pronicava nagađanja.
"Pa dobro, gospodine Frodo" proslijedi Maggot. "Drago mi je što ste bili toliko
pametni da se vratite u Buckland. Ja vam savjetujem da tu i ostanete! I nemojte se družiti
s tim stranjskim svijetom. U ovom ćete kraju steći prave prijatelje. Ako vas bude još
tražio koji od tih crnih tipova, ja ću već izaći s njim na kraj. Reći ću mu da ste umrli, ili da
ste otputovali iz Shirea, ili što god drugo želite. To bi moglo biti čak i istina; jer oni po
svoj prilici traže staroga gospodina Bilba."
"Možda imate pravo" reče Frodo kloneći se farmerova pogleda i zureći u vatru.
Maggot ga je zamišljeno promatrao.
"E, vidim ja da si vi mislite svoje" reče on. "Jasno je kao dan da niste slučajno vi i
taj jahač istog dana došli ovamo, i možda moje vijesti i nisu, na kraju krajeva, za vas baš
neke vijesti. Ne tražim ja da mi vi kažete nešto što ste nakanili zadržati za se, ali vidim da
ste u nevolji. Možda ovog časa mislite kako vam neće biti lako dokopati se skele a da vas
ne ulove?"
"Upravo sam to i mislio" potvrdi Frodo. "Ali moramo sve učiniti da što prije
stignemo do skele, a to nećemo moći ako budemo samo sjedili i razmišljali. Zato se bojim
da moramo krenuti. Hvala vam najljepša na vašoj dobroti! Ja sam strepio od vas,
gospodine Maggote, i od vaših pasa preko trideset godina, iako to vama možda zvuči
smiješno. Šteta, mogao sam steći još jednog dobrog prijatelja. Sad mi je žao što ovako
brzo odlazim. Ali možda ću se vratiti jednog dana – ako mi se ukaže prilika."
"Bit ćete uvijek dobro došli" reče Maggot. "Nego, nešto mi je palo na pamet.
Uskoro će sunce zaći pa ćemo večerati, jer mi obično odlazimo na počinak čim padne
mrak. Ako vi i gospodin Peregrin, svi skupa, možete ostati da prezalogajite s nama, bilo
bi nam doista drago!"
"I nama bi bilo!" reče Frodo. "Ali, na žalost, moramo odmah krenuti dalje. I ovako
ćemo do skele stići po mraku."
"Eh, čekajte malo! Htio sam reći da ću poslije večere upregnuti ponije u kola pa da
ću vas odvesti do skele. To će vam prištedjeti poprilično pješačenja, a možda će vas
poštedjeti i nekih drugih neugodnosti."
Sad je Frodo zahvalno prihvatio domaćinov poziv, na veliko olakšanje Pippina i
Sama. Sunce je već bilo zašlo za bregove na zapadu i svjetlo je slabilo. U kuhinju su došla
dva Maggotova sina i tri kćeri. Iznijeli su na veliki stol izdašnu večeru. Upaljene su
svijeće i podložena vatra. Gospođa se Maggot užurbala amo-tamo. Došla su i dva-tri
hobita koji su živjeli na farmi. Ubrzo ih je četrnaestoro sjedilo za stolom. Piva je bilo
napretek, a bila je tu i pozamašna zdjela sa gljivama i šunkom, uz još mnogo drugih
seljačkih jela. Psi su ležali kraj vatre, grickali kožice i krckali kosti.
Čim su povečerali, farmer je sa sinovima izašao van s fenjerom u ruci pa su izvukli
kola. Kad su gosti izašli za njima, u dvorištu je bio mrak. Putnici su ukrcali svoje
naprtnjače i popeli se na kola. Farmer je sjedio na kočijaškom sjedalu i ošinuo bičem dva
stamena ponija. Žena mu je stajala na osvijetljenim otvorenim vratima.
"Čuvaj se, Maggote!" doviknula je mužu. "Nemoj se svađati s neznancima, i
odmah se vrati!"
"Hoću!" odgovori joj on i potjera kola kroz vratnice. Nije više bilo ni daška vjetra.
Noć je bila mirna i tiha, a zrak prohladan. Vozili su bez svjetla pa se nisu žurili. Iza jedno
dvije milje došli su do kraja puteljka, prešli preko duboka jarka i popeli se uz kratak
uspon do puta na visoku nasipu.
Maggot je sišao s kola i bacio pogled na obje strane, sjevernu i južnu, ali u mraku
nije ništa vidio niti je u mirnu zraku išta čuo. Tanki pramenovi riječne magle visili su nad
nasipima i gmizali po poljima.
"Bit će gusta magla" reče Maggot "ali neću paliti fenjere dok ne okrenem natrag.
Čut ćemo svakoga na cesti mnogo prije nego što ga sretnemo."
Od Maggotove farme do skele bilo je pet milja ili nešto malo više. Hobiti su se
dobro umotali, ali su napeto osluškivali neće li čuti štogod drugo osim škripe kotača i
laganog klip-klop ponijevskih kopita. Frodu se činilo da se kola kreću sporije od puža.
Pippin je uza nj drijemao klimajući glavom, ali je Sam piljio naprijed, u maglu što se
dizala.
Napokon su stigli do puta koji je vodio do skele. Put bijaše označen sa dva visoka
bijela stupa što su se iznenada pomolila na desnoj strani. Farmer Maggot pritegne uzde i
kola se zaustave škripeći. Upravo su se počeli izvlačiti iz kola kadli odjednom začuju ono
od čega su svi strepili: konjski topot na cesti pred sobom, topot koji im se primicao.
Maggot skoči s kola i stane uz ponije držeći ih za glave i piljeći u tamu. Klipaklapa,
klipa-klapa, jahač se sve više primicao. Topot je djelovao još bučnije u mirnom
zraku obavijenom maglom.
"Najbolje da se vi sakrijete, gos'n Frodo" usplahireno će Sam. "Lezite u kola i
pokrijte se gunjevima, a mi ćemo već otpraviti ovog jahača na drugu stranu!"
Sam se ispentra iz kola i priđe farmeru. Crni jahači morali bi ga najprije pregaziti
kad bi se htjeli približiti kolima.
Klapa-klapa, klapa-klapa. Jahač samo što nije stigao do njih.
"Hej vi tamo!" vikne farmer Maggot. Topot naglo utihne. Učinilo im se da naziru
spodobu zaogrnutu crnom pelerinom u mraku, korak-dva ispred njih. "E pa, da vidimo!"
reče farmer pa dobaci uzde Samu i zakorakne naprijed. "Da se niste ni maknuli! Što želite
i kamo idete?"
"Tražim gospodina Bagginsa. Da ga niste možda vidjeli?" reče prigušenim
glasom... ali to bijaše glas Merryja Brandybucka. Otkrije se zamračen fenjer i svjetlo
padne na farmerovo zgranuto lice.
"Gospodine Merry!" usklikne on.
"Pa da, naravno! A što ste mislili, tko sam?" upita ga Merry primičući mu se. Kad
je izronio iz magle i njihove se strepnje raspršile, reklo bi se da se Merry iznenada
smanjio na normalnu veličinu hobita. Jahao je ponija, s omotanim šalom oko vrata i preko
brade, da se zaštiti od magle.
Frodo skoči s kola da se pozdravi s njim.
"No, konačno si stigao!" reče Merry. "Već sam se pitao hoćete li uopće danas stići,
baš sam krenuo na večeru. Kad se magla bila spustila, pošao sam vam u susret i odjahao
do Stocka da vidim niste li možda pali u koju grabu. Ali neka sam proklet ako znam s
koje ste strane došli. Gdje ste ih našli, gospodine Maggote? Da niste možda u svojoj bari
za patke?"
"Nisam, nego sam ih ulovio u ometanju svoga posjeda" odgovori farmer "malo je
falilo da ne nahuckam na njih pse. Ispričat ću vam svakako poslije cijelu priču. A sad, s
oproštenjem, gospodine Merry, gospodine Frodo i ostali, najbolje će biti da ja okrenem
kući. Žena će mi se zabrinuti zbog sve gušćeg mraka."
Potjera kola unatrag i okrene ih.
"E pa, laku noć svima" reče. "Ovo je bio čudnovat dan, o tom nema dvojbe. Ali sve
je dobro što se dobro svrši, iako možda ne bismo smjeli to reći prije nego što stignemo
kući. Ne mogu reći da se neću radovati kad se vratim." Pa upali fenjere i popne se na kola.
Odjednom izvadi veliku košaru ispod sjedala. "Umalo da nisam zaboravio" nadoda. "Ovo
je moja žena spremila za gospodina Bagginsa, s najboljim željama."
Pa pruži Frodu košaru i odveze se ispraćen zborom zahvala i pozdrava “laku noć”.
Gledali su za blijedim krugovima svjetala oko njegovih fenjera kako se gube u
maglovitoj noći. Odjednom se Frodo nasmije – iz pokrivene košare koju je držao u ruci
dizao se miris gljiva.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://bloomania-srb.darkbb.com
 
04 Precacem do gljiva
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Lord of the rings :: Biblioteka :: Družina prstena-
Skoči na: