Frodo se iznenada probudi. U sobi je još bio mrak. Merry je stajao pred njim držeæi u
jednoj ruci svijeæu, a drugom lupajuæi po vratima.
"Dobro, dobro, što je?" upita ga Frodo, svejednako uzdrman i smeten.
"Što je!" uzvikne Merry. "Vrijeme je da ustaneš! Èetiri i pol je i velika je magla.
Hajde! Sam veæ pripravlja doruèak. Èak je i Pippin na nogama. Ja sad idem osedlati
ponije i dovesti onoga koji æe nam nositi prtljagu. Daj probudi onu debelu lijenèinu! Mora
ustati da nas bar isprati!"
Negdje iza šest sati petorica hobita bijahu spremni krenuti na put. Debeli Bolger
još je zijevao. Tiho su se iskrali iz kuæe. Merry je pošao naprijed vodeæi natovarenog
ponija stazom što je vodila kroz èestar iza kuæe, a onda je udario preèacem preko nekoliko
polja. Lišæe se na drveæu ljeskalo, a sa svake granèice kapala je voda. Trava bijaše siva od
hladne rose. Sve je mirovalo i daleki su se zvuci doimali bliski i jasni: perad je gakala u
neèijem dvorištu, netko je zatvarao vrata u nekoj dalekoj kuæi.
U staji su našli ponije, snažne konjiæe kakve vole hobiti, ne osobito brze ali
sposobne da rade po cijeli dan. Uzjahali su i uskoro zašli u maglu koja se nekako
neodluèno otvarala pred njima i prijeteæi ponovo zatvarala za njima. Pošto su jahali oko
sat vremena, polako i bez rijeèi, iznenada ugledaju pred sobom Živicu. Bila je visoka i
premrežena srebrnastom pauèinom.
"Kako æete ovuda proæi?" upita ih Fredegar.
"Za mnom, vidjet æeš!" reèe Merry.
On skrene lijevo uz Živicu. Uskoro doðu do mjesta gdje je živica zavijala prema
unutra, duž ruba jedne uvale. Malo dalje od Živice bijaše iskopan usjek koji se blago
spuštao. Strane su mu bile ozidane opekom i postupno se uzdizale. Odjednom se naðu
pred tunelom koji je uranjao duboko pod Živicu i izbijao na drugu stranu. Tu je Debeli
Folger stao.
"Zbogom, Frodo!" reèe. "Najradije bih da ne idete u tu šumu. Nadam se samo da
vas neæe trebati spašavati prije nego što proðe današnji dan. Ali želim vam svima mnogo
sreæe – danas i svakog dana!"
"Ako ne bude pred nama gorih stvari od Stare šume, onda æe biti dobro" reèe
Frodo. "Reci Gandalfu neka se požuri Istoènom cestom, jer æemo se uskoro vratiti na nju i
produžiti dalje što brže budemo mogli."
"Zbogom!" povièu ostali, krenu kroz usjek i nestanu u tunelu.
Unutra je bilo mraèno i vlažno. Na drugom kraju naišli su na vrata od debelih
željeznih rešetaka. Merry sjaše i otkljuèa vrata, a kad su svi prošli kroz njih, zatvori ih za
sobom. Vrata se buèno zaklope i brava škljocne. Taj je škljocaj zvuèao zlokobno.
"Eto, tako!" reèe Merry. "Sad ste napustili Shire, niste više u njemu nego na rubu
Stare šume."
"A jesu li sve one prièe o njoj istinite?"
F
"Ne znam na koje prièe misliš" odgovori Merry. "Ako misliš na stare bau-bau prièe
koje su Debelom prièale dadilje, o goblinima, vukovima i sliènim stvorenjima, rekao bih
da nisu. Ja bar u njih ne vjerujem. Ali ova šuma jest èudnovata. Sve je u njoj mnogo
življe, svjesnije svega što se zbiva, da tako kažem, nego što su stvorenja u Shireu. Drveæe
u njoj ne voli neznance. Drže te na oku. Obièno se zadovoljavaju time da te za dana drže
samo na oku, i da ne èine bogzna što. Pokatkad najodbojnije stablo spusti koju granu, ili
ispruži koji korijen, ili te zakvaèi dugaèkom vriježom. Ali noæu se može svašta dogoditi,
tako bar prièaju. Ja sam bio svega dva-tri puta u njoj obnoæ i to samo u blizini živice. Tad
mi se èinilo da se drveæe došaptava, da prenosi novosti i govorkanja na nerazumljivu
jeziku, a granje se njiše i pipa oko sebe iako nema vjetra. Doista se prièa da se drveæe
kreæe, da može opkoliti neznance i zadržati ih u obruèu. Zapravo je nekad davno drveæe
napalo Živicu, došlo i ustoboèilo se baš uz nju i nadvilo se nad nju. Ali došli su hobiti i
posjekli na stotine stabala, napravili veliku lomaèu u šumi i spalili sve zemljište u dugom
pojasu istoèno od Živice. Tada je drveæe odustalo od daljnjih napada, ali je postalo vrlo
odbojno. Još i sad postoji velika gola èistina na mjestu na kojem je gorjela lomaèa."
"A je li ovdje samo drveæe opasno?" upita ga Pippin.
"Duboko u šumi i na drugoj strani žive kojekakva èudnovata biæa" reèe Merry "ili
sam bar tako èuo, jer ja ih nikad nisam vidio. Ipak, netko utire staze. Kad god zaðeš u
šumu, naiðeš na jasne tragove, ali rekao bih da se tragovi na neki èudan naèin premještaju
i mijenjaju od vremena do vremena. Nedaleko od ovoga tunela nalazi se, ili se bar dugo
nalazio, poèetak poširoke staze koja vodi do Proplanka lomaèe, pa onda dalje manje-više
u našem smjeru, na istok i pomalo na sjever. Tu æemo stazu potražiti."
Hobiti krenu od vrata u tunelu i proðu kroz široku uvalu. Na kraju uvale naiðu na
jedva primjetnu stazu što je vodila u šumu, stotinjak metara od Živice, ali se staza izgubi
èim se naðu pod drveæem. Osvrnuvši se za sobom, ugledali su tamnu crtu Živice izmeðu
stabala što bijahu veæ gusto zbijena oko njih. Pred sobom su vidjeli samo debla
nebrojenih velièina i oblika – uspravna i grbava, iskrivljena, povijena, zdepasta i vitka,
glatka, kvrgava i razgranata, a sva stabla bijahu zelena ili siva od mahovine, sa sluzavim,
rutavim izraslinama.
Merry je jedini ostao prilièno dobre volje.
"Bolje bi ti bilo da nas i dalje vodiš i pronaðeš tu stazu" reèe mu Frodo. "Pazite da
ne izgubimo jedan drugog i da ne zaboravimo na kojoj je strani Živica!"
Odabrali su smjer izmeðu stabala i poniji su im i dalje trupkali brižljivo se kloneæi
mnogih izvijenih i isprepletenih korijena. Nije bilo šipražja. Tlo se neprestano uspinjalo, a
kako su išli dalje, èinilo se da su stabla sve viša, tamnija i sve deblja. Nije ni glasa bilo
èuti, osim što bi kadikad kapnula koja kap s mirnih krošanja. Nije bilo ni šumova ni
gibanja u krošnjama, ali ih je sve obuzelo neugodno osjeæanje da ih netko motri s
neodobravanjem, koje se produbljuje u odbojnost, pa èak i neprijateljstvo. To je osjeæanje
sve više raslo dok nisu napokon poèeli hvatati sami sebe kako hitro bacaju poglede uvis
ili se obaziru za sobom preko ramena, kao da oèekuju iznenadan udarac.
I dalje nije bilo ni traga od staze, a reklo bi se da im se drveæe neprestance
ispreèuje na putu. Pippin odjednom osjeti da to više ne može podnijeti pa se iznenada
prodere:
"Oj! Oj! Neæu nikom ništa nažao uèiniti! Samo me pustite da proðem!"
Ostali su se lecnuli i zaustavili se, ali je Pippinov uzvik zamro kao da je prigušen
teškim zastorom. Nije bilo ni jeke ni odziva, iako bi se reklo da je šuma postala još
zbijenija i budnija.
"Ja ne bih vikao da sam na tvom mjestu" reèe mu Merry. "To ti može više štetiti
nego koristiti."
Frodo se veæ pitao hoæe li se ikad probiti ovuda i je li imao pravo povesti ostale u
ovu ukletu šumu. Merry se osvrtao na sve strane, èinilo se da više nije naèisto na koju
stranu da krene. Pippin je to opazio.
"Nije ti trebalo mnogo vremena da zalutaš" reèe mu. Ali u taj mah Merry zazviždi
od olakšanja i pokaže mu nekamo naprijed.
"Vidi, vidi!" reèe. "Ovo se drveæe zbilja premješta. Eno pred nama Proplanka
lomaèe (bar se nadam da jest), ali èini se da se staza do njega premjestila!"
Što su išli dalje, to je bivalo sve svjetlije. Odjednom su izašli ispod drveæa i našli
se na širokoj okrugloj èistini. Nad njima je bilo nebo, modro i vedro, na njihovo èudo, jer
odozdo ispod krova šume nisu vidjeli ni kako se razdanilo ni kako se magla digla. Sunce
ipak nije bilo toliko odskoèilo da obasja proplanak, iako su mu zrake dotakle vršike
drveæa. Krošnje su bile gušæe i zelenije na rubovima proplanka omeðujuæi ga gotovo
neprobojnim zidom. Tu nije raslo ni jedno drvo, nego samo debela trava i mnoge visoke
biljke: tanka i uvenula kukuta i divlji peršin, kužnjak sa sjemenom nalik na pahuljast
pepeo, bujna kopriva i èièak. Turobno mjesto, ali se iza one guste šume doimalo poput
dražesna i vedra vrta.
Hobiti se osokole gledajuæi puni nade danje svjetlo što se širilo po nebu. Na
drugom kraju proplanka ugledaju prolaz u zidu od stabala a u prolazu jasno raspoznatljivu
stazu. Vidjeli su kako staza vodi u šumu, mjestimice široka i otvorena na vrhu, iako se
ovdje-ondje drveæe zbijalo i natkriljivalo je tamnim granama. Produžili su tom stazom.
Još su se pomalo uspinjali, ali su sad jahali mnogo brže i odvažnije, jer im se èinilo da se
šuma smekšala i da æe ih na kraju ipak pustiti da neometano proðu kroz nju.
Meðutim, nakon nekog vremena zrak je poèeo bivati sve vruæi i zagušljiviji. Stabla
su se opet zbila s obje strane i nisu više vidjeli daleko ispred sebe. Opet su, jaèe nego
ikad, osjetili kako ih pritišæe nesklonost šume. Bilo je toliko tiho te se èinilo da im u
ušima tutnji topot njihovih ponija, šum suhog lišæa pod njihovim kopitima i povremeno
spoticanje o skrivene korijene. Frodo pokuša zapjevati pjesmu da ih osokoli, ali glas mu
se stišao gotovo do šapta.
O! Putnici što kroèite predjelima punim sjena!
Nek vas oèaj ne obuzme jer, iako mrke stoje,
I šumama jednom mora doæi mijena:
Gdje im rube oplahuju punog sunca vedre boje,
Kad izlazi na istoku il zapada povrh gora,
O smiraju toplog dana ili kad se budi zora.
Na istoku il zapadu svejedno je, šuma jednom prestat mora...
"Prestat mora..." još dok je izgovarao te rijeèi, glas mu je utihnuo. Zrak je bio nekako
težak a izgovaranje rijeèi zamorno. Tik iza njih velika grana prasne i sruši se sa starog
stabla nadvijenog nad stazom. Reklo bi se da drveæe zagraðuje put.
"Ne sviða se njima sve to o prolaženju i kraju" reèe Merry. "Ja ne bih zasad više
pjevao. Èekaj dok doðemo do kraja šume, tad æemo se okrenuti i otpjevati im budnicu u
zboru!"
Govorio je vedro, a ako je osjeæao tjeskobu, nije ju pokazivao. Ostali mu nisu ništa
odgovorili. Bili su potišteni. Neki težak teret neprestano je Frodu pritiskivao srce, pa je sa
svakim korakom sve više žalio što je ikad pomislio prkositi opasnosti od drveæa. Doista je
baš htio stati i predložiti da se vrate (ako je još moguæe) kad opet nastupi obrat. Staza se
prestala uspinjati i neko je vrijeme bila gotovo ravna. Tamno se drveæe povuklo u stranu
pa su pred sobom ugledali stazu kako ide gotovo u pravoj crti. Ispred njih, na stanovitoj
udaljenosti, stajao je zeleni vrh brijega bez drveæa, dižuæi se poput æelave glave iz okolne
šume. Èinilo se da staza vodi ravno do njega.
Opet su pohitali dalje, oduševljeni pomišlju da æe se na neko vrijeme izvuæi ispod
krova šume. Staza se spuštala, a onda se opet poèela penjati i tako ih napokon dovela do
podnožja strma obronka. Tu je ostavila drveæe za sobom i utonula u tratinu. Šuma je sa
svih strana opasivala brijeg poput bujne kose koja naglo prestaje u krugu oko obrijana
tjemena.
Hobiti su poveli ponije uzbrdo vijugajuæi okolo-naokolo dok nisu stigli do vrha. Tu
su stali i pogledali oko sebe. Zrak je bio blještav i obasjan suncem, ali protkan
izmaglicom; nije se nadaleko vidjelo. Blizu njih se izmaglica bila malne izgubila, iako je
ovdje-ondje ležala u šumskim uvalama, a južno od njih iz dubodoline koja je presijecala
samu šumu magla se još dizala poput pare ili pramenja bijelog dima.
"Eno tamo" reèe Merry pokazujuæi im rukom "onuda teèe Withywindle. Izvire iz
Humlja i teèe na jugozapad kroz sredinu šume pa kod Živokraja uvire u Brandywine. Ali
mi ne idemo na tu stranu! Kažu da je dolina Withywindlea najèudnovatiji kraj u svoj ovoj
šumi... središte iz kojeg potjeèe sva ta njena èudnovatost, da tako kažem."
Ostali su gledali na stranu na koju im je Merry pokazivao, ali su malo što vidjeli
osim izmaglice nad vlažnom i dubokom dolinom. Iza nje se južna polovica šume gubila s
vidika.
Sunce je na vrhu brijega sve više žeglo. Bilo je negdje oko jedanaest sati, ali zbog
jesenske izmaglice nisu mogli bogzna što vidjeti u drugim smjerovima. Na zapadu nisu
mogli razaznati ni crtu Živice ni dolinu Brandywinea iza nje. Na sjeveru, kamo su uprli
poglede puni nade, nisu vidjeli ništa što bi moglo biti velika Istoèna cesta prema kojoj su
se bili zaputili. Bili su na otoku u moru drveæa, a obzor im bijaše zastrt velom.
Na jugoistoènoj strani zemljište se naglo spuštalo, kao da se obronci brijega
nastavljaju daleko dolje ispod drveæa, poput obala otoèja što su zapravo padine gore koja
se diže iz duboke vode. Sjedili su na zelenu rubu i gledali preko šume ispod sebe dok su
objedovali. Kad je sunce odskoèilo i prošlo podne, opazili su daleko na istoku sivozelene
crte Humlja što se prostire iza Stare šume na toj strani. To ih je silno obodrilo, bilo je
lijepo vidjeti nešto što leži izvan granica šume, iako nisu kanili poæi na tu stranu, ako baš
ne moraju – Grobno humlje isto je tako na zlu glasu u hobitskim legendama kao i sama
Stara šuma.
Napokon su nakanili krenuti dalje. Staza kojom su bili došli do vrha brijega iznova
se pojavila na sjevernoj strani, ali nisu dugo išli njome kad opaze da neprestano skreæe
nadesno. Uskoro se poèela naglo spuštati pa su zakljuèili da vjerojatno vodi prema dolini
Withywindlea – što nikako nije bio smjer kojim su htjeli produžiti. Nakon kraæeg
raspravljanja odluèili su skrenuti s te varljive staze i udariti ravno na sjever, jer iako je
nisu vidjeli s vrha brijega, Cesta je morala biti na toj strani. Nije mogla biti ni mnogo
milja dalje. Osim toga, na sjeveru, lijevo od staze, èinilo se da je zemlja suša i otvorenija i
da se penje do obronaka na kojima je drveæe nešto rjeðe, a jele i borovi smjenjuju
hrastove, jasenove i drugo neobièno i bezimeno drveæe u sve gušæoj šumi.
U prvi mah èinilo se da su izabrali dobar put, jer su prilièno brzo napredovali, iako
im se èinilo, kad god bi na nekom proplanku ugledali sunce, da su skrenuli malo na istok,
tko zna zašto. Meðutim, nakon nekog vremena drveæe se kanda opet poèelo zbijati,
upravo na mjestu gdje im se iz daljine èinilo da je rjeðe i manje isprepleteno. Zatim su
iznenada naišli na duboke jaruge nalik na tragove velikih, divovskih kolskih kotaèa, ili na
široke obrambene rovove i davno neupotrebljavane ulegnute ceste zagušene grmljem
kupina. Te su im jaruge obièno bile baš na putu pa su mogli prijeæi preko njih samo tako
da se uvuku u njih i iskobeljaju iz njih, što im je bilo muèno i teško izvesti s ponijima.
Kad god bi se spustili, ustanovili bi da je udubina puna gustog žbunja i isprepletenog
šiblja, koje ih nekako nije htjelo propustiti nalijevo nego samo nadesno, pa su se morali
probijati neko vrijeme po dnu prije nego što bi se uspjeli uzverati na drugu stranu. Kad
god bi se tako iskoprcali, drveæe im se èinilo još gušæe i tamnije, i uvijek je bilo teško
probiti se nalijevo i uzbrdo, pa su morali i dalje iæi nadesno i nizbrdo.
Nakon sat-dva, izgubili su svaku jasniju predodžbu o smjeru svoga kretanja, iako
su dobro znali da veæ poodavno ne idu uopæe na sjever. Neprestano su skretali protiv
svoje volje i jednostavno išli smjerom koji im je netko drugi odredio – na istok i jug,
prema središtu šume, a ne prema izlazu iz nje.
Popodne je veæ bilo poodmaklo kad su upali u jarugu koja je bila šira i dublja od
svih prethodnih. Bila je toliko strma i zarasla vriježem da se više nisu mogli izvuæi iz nje,
nisu mogli ni naprijed ni natrag a da ne ostave za sobom svoje ponije i prtljagu. Nisu
mogli ništa drugo nego produžiti nizbrdo kroz jarugu. Tlo je postalo mekano i mjestimice
podvodno; sa strane su se poèeli pojavljivati izvori, i ubrzo su gazili niz potoèiæ koji je
curio i žuborio niz korito obraslo korovom. Zatim se tlo poèelo naglo spuštati, a potoèiæ
je, sve snažniji i buèniji, tekao i poskakivao nizbrdo. Našli su se u dubokoj mraènoj
guduri, a visoko iznad njih bijaše nadvijeno drveæe.
Pošto su posrtali tako još neko vrijeme niz potok, iznenada su izašli iz polumraka.
Kao kroz kakve vratnice ugledali su pred sobom sunèano svjetlo. Došavši do izlaza,
ustanovili su da su se probili kroz rasjelinu u visokoj, strmoj uzvisini, tako reæi klisuri. U
podnožju bijaše široka èistina obrasla travom i trskom, a u daljini se nazirala još jedna
uzvisina, gotovo isto tako strma. Na skrovitoj zemlji izmeðu njih ležalo je zlaæano
popodnevno sunèano svjetlo, toplo i sneno. Posred svega toga lijeno je vijugala tamna
rijeka sa smeðom vodom obrubljena starim vrbama, nadvijena vrbama, zakrèena srušenim
vrbama i prošarana tisuæama uvelih vrbovih listiæa. Zrak ih je bio pun, lepršali su žuti na
granama, jer je u dolini nježno pirkao topao i blag povjetarac, i trske su šumile a vrbove
grane pucketale.
"E pa, sad bar otprilike znam gdje smo!" reèe Merry. "Išli smo gotovo suprotnim
smjerom od onoga kojim smo htjeli. Ovo vam je rijeka Withywindle! Idem naprijed da
izvidim teren."
Stupio je na sunèano svjetlo i nestao u visokoj travi. Nakon nekog vremena vratio
se i javio da je tlo izmeðu podnožja klisure i rijeke prilièno èvrsto, da na nekim mjestima
bujna tratina dopire do same rijeke.
"Osim toga" nadoda "èini mi se da duž ove strane rijeke vijuga nešto kao pješaèka
staza. Ako krenemo njome nalijevo, morat æemo na kraju izaæi negdje na istoènoj strani
šume."
"Ma nemoj!" reèe Pippin. "To jest ako staza uopæe vodi toliko daleko, i ako nas ne
odvede naprosto u neko blatište i tamo nas ostavi. Što misliš, tko je napravio tu stazu, i
zašto? Siguran sam da nije to uèinio da nama pomogne. Sve sam nepovjerljiviji prema
ovoj šumi i svemu u njoj, malo-pomalo poèinjem vjerovati u sve one prièe što se prièaju o
njoj. Imaš li bar nekog pojma o tome koliko bismo još daleko na istok morali iæi?"
"Ne, nemam" odgovori Merry. "Nemam pojma koliko smo daleko u dolini
Withywindlea niti tko bi mogao dolaziti ovamo toliko èesto da utre stazu. Ali ne vidim
nikakvog drugog izlaza niti znam za njega."
Kako nije bilo druge, krenuli su jedan po jedan, pa ih je Merry odveo do staze koju
je bio otkrio. Posvuda su trska i trava bile bujne i visoke, mjestimice znatno iznad
njihovih glava; ali kad su jednom našli stazu, nije bilo teško iæi njome dok je zavijala i
skretala odabiruæi èvršæe tlo izmeðu blatišta i bara. Ovdje-ondje prelazila je preko
potoèiæa što su tekli u Withywindle sa šumovitih bregova. Na tim su mjestima bili
brižljivo položeni balvani ili snopovi pruæa.
Hobitima je bivalo sve toplije. Oko ušiju su im zujali rojevi svakojakih muha, a
popodnevno sunce pržilo im leða. Napokon su iznenada došli do tankog hlada – velike
sive grane pružile se iznad staze. Svaki im je korak bivao bezvoljniji od prethodnog.
Pospanost kao da je izvirala iz zemlje i zavlaèila im se u noge, i nježno padala iz zraka na
glave i oèi.
Frodo je osjeæao kako mu se podbradak spušta a glava klima. Pippin je upravo
pred njim pao na koljena. Frodo zastane.
"Ovo nema smisla" zaèuje kako Merry govori. "Ne mogu dalje ni koraka bez
predaha. Moram malo odrijemati. Pod vrbama je svježe. I nema toliko muha!"
Frodu se nisu svidjele njegove rijeèi.
"Idemo dalje!" uzviknuo je. "Ne smijemo još zaspati. Moramo najprije izaæi iz
Šume."
Ali ostalima je bilo veæ svejedno. Pokraj njih je stajao Sam, zijevajuæi i glupo
žmirkajuæi.
Odjednom i Frodo osjeti kako ga ophrvava san. U glavi mu se mutilo. Niotkud ni
glasa. Muhe su prestale zujati. Èinilo se da samo u granama iznad njih nešto blago, jedva
èujno šumi, tihano bruji, poput napol prošaptane pjesme. On podigne teške kapke i ugleda
kako se nad njim nadvila golema vrba, stara i sivkastobijela. Doimala se orijaški,
raskriljene grane pružila je kao ruke sa mnogim šakama dugaèkih prstiju, a kvrgavo i
iskrivljeno deblo bijaše izbrazdano širokim napuklinama što su tiho škriputale dok su se
grane gibale. Zaslijepilo ga je lišæe trepereæi na sjajnu nebu, pa se izvrne i izvali na travu.
Merry i Pippin odvukli su se još malo dalje i prilegli naslonjeni leðima na vrbino
deblo. Iza njih su se razjapile velike napukline i primile ih u sebe dok se stablo klatilo i
pucketalo. Zagledali su se u sivo i žuto lišæe koje se nježno pomicalo naspram svjetla i
pjevalo. Kad su sklopili oèi, prièinilo im se da èuju rijeèi, svježe rijeèi koje govore nešto o
vodi i snu. Prepustili su se toj èaroliji i zaspali kao zaklani podno velike sive vrbe.
Frodo je još neko vrijeme ležao boreæi se sa snom koji ga je svladavao, a onda se
upne iz petnih žila i ponovo osovi na noge. Obuzme ga neodoljiva želja za svježom
vodom.
"Èekaj me, Sam" promuca. "Moram naèas oprati noge."
U polusnu otumara do one strane stabla koja bijaše okrenuta rijeci, gdje su veliki
krivudavi korijeni urasli u vodu poput èvornovatih zmajeva koji su se nagnuli da piju
vodu. Zajahao je jedan od tih korijena i pljusnuo vruæim stopalima po svježoj smeðoj
vodi; tako je i on odjednom usnuo naslonjen leðima na vrbu.
Sam je sjeo, poèešao se po glavi i zijevnuo kao som. Bio je zabrinut. Popodne je
odmicalo a on je mislio kako je ta njegova iznenadna pospanost neprirodna.
"Nije tome krivo samo ovo sunce i topao zrak" promrmlja za se. "Ne dopada mi se
ovo grdno veliko stablo. Nekako mu ne vjerujem. Slušaj ga samo kako pjeva o spavanju!
To neæe izaæi na dobro!"
Osovi se na noge i otetura da vidi što je s ponijem. Opazi da su dva ponija
poodmakla stazom; netom ih je ulovio i doveo natrag, zaèuje dva zvuka – jedan snažan a
drugi slab ali vrlo jasan. Prvi je nastao od pada neèega teškog u vodu, a drugi bijaše nalik
na škljocanje brave kad se vrata lako i èvrsto zatvore.
Odjuri natrag do obale. Frodo je ležao u vodi uz sam kraj, a velik korijen stabla
kao da se nadvio nada nj pa ga drži pod sobom, ali se Frodo ne otima. Sam ga zgrabi za
kaputiæ i izvuèe ispod korijena, te ga jedva nekako dotegli na obalu. Gotovo istog èasa
Frodo se probudi, zakašlje i ispljune vodu. Napokon reèe:
"Znaš li, Sam, da me je ovo vražje drvo bacilo u vodu! Lijepo sam to osjetio. Ovaj
veliki korijen jednostavno se okrenuo i gurnuo me!"
"Bit æe da ste sanjali, gospodine Frodo" reèe Sam. "Èovjek ne smije sjediti na
ovakvu mjestu kad mu se spava."
"A što je s ostalima?" upita ga Frodo. "Da mi je znati što oni sanjaju!"
Obiðu veliko drvo. Tad Sam shvati kakvo je ono bilo škljocanje. Pippin je nestao.
Napuklina uz koju je prilegao zatvorila se, tako da od nje nije ostalo ni traga. Merry je
pak bio ulovljen u zamku: jedna druga napuklina zatvorila mu se oko struka. Noge su mu
ostale vani, a tijelo mu se bilo zaglavilo u tamnu otvoru èiji su ga rubovi stezali kao
kliješta.
Frodo i Sam poènu najprije udarati šakama po deblu u kojem je ležao Pippin, a
onda uzmu bjesomuèno širiti ralje pukotine u koju bijaše ukliješten Merry, ali bez ikakva
uspjeha.
"Kakva gadna stvar!" pomamno povièe Frodo. "Zašto smo uopæe dolazili u ovu
jezovitu šumu? Da smo bar ostali u Crickhollowu!"
Iz sve snage uzme udarati stopalima o drvo, ne mareæi za svoje noge. Jedva
primjetan drhtaj proðe deblom i granama, lišæe zatreperi i zašumi, ali ovaj put reklo bi se
da se netko u daljini potiho smije.
"Imamo li uopæe sjekiru u našoj prtljazi, gospodine Frodo?" zapita Sam.
"Ja sam ponio sjekiricu za cjepkanje potpale" odgovori Frodo. "Ali nam ona ne bi
mnogo pomogla."
"Èekajte malo!" uzvikne Sam, kome je rijeè “potpala” dala ideju. "Mogli bismo
nešto pokušati vatrom!"
"Mogli bismo" sumnjièavo potvrdi Frodo. "Mogli bismo ispeæi unutra Pippina
živa."
"Za poèetak mogli bi ovom drvetu zapaprit il ga bar zastrašit" žestoko æe Sam.
"Ako ih ne pusti, ja æu ga srušit, pa makar ga moro zubima pregrist!"
Odjuri do ponija i ubrzo se vrati sa dva ognjila i sjekiricom.
Brže-bolje nakupe suhe trave, lišæa i komadiæa kore, pa naslažu hrpu slomljenih
granèica i isjeckanog šiblja. Sve to nagomilaju uz deblo na suprotnoj strani od zatoèenika.
Èim je Sam kresnuo iskru, ona zapali suhu travu pa se uèas podigne kovitlac plamena i
dima. Granèice zapucketaju. Mali plameni jezici liznu uz suhu izrovašenu koru na starom
stablu i osmude je. Drhtaj proðe svom vrbom. Reklo bi se da lišæe nad njihovim glavama
sikæe od boli i gnjeva. Merry vrisne iz sveg glasa, a iz drveta se razlegne Pippinov
prigušen krik.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" dovikne im Merry. "Ako je ne ugasite, prepolovit
æe me. Evo, tako mi on sam kaže."
"Tko? Što?" zaurla Frodo i otrèi na drugu stranu drveta.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" preklinjaše ih Merry. Granje na vrbi poèelo je
mahnito vitlati oko sebe. Razlegne se šum kao od vjetra što se diže i širi prema granama
na svom okolnom drveæu, baš kao da su bacili kamen u tihi drijemež rijeène doline i
izazvali valove gnjeva što se šire po svoj Šumi. Sam udari nogom po maloj vatri i pogazi
iskre. Ali Frodo, bez jasne predodžbe o tome zašto to radi, ili èemu se nada, potrèi stazom
vièuæi: U pomoæ! U pomoæ! U pomoæ! Èinilo mu se da jedva èuje svoj vlastiti prodorni
glas – èim bi mu rijeèi izašle iz usta, odnio bi ih vjetar i utopio u graji krošanja. Bio je
oèajan, izgubljen i izbezumljen.
Iznenada zastane. Zaèuo je odgovor, ili mu se bar tako uèinilo, ali kao da je dolazio
odnekud iza njega, odnekud daleko sa staze, iz dubine Šume. Okrene se i oslušne; ubrzo
više nije bilo dvojbe – netko je pjevao neku pjesmu; dubok, radostan glas pjevao je
bezbrižno i zadovoljno, ali je pjesma bila besmislena:
Hej-haj oði aga, sela, mila!
Hej-haj priskoèite tièje rila!
Tom-Bom Stari Tom Toma Bombadila!
Pola u nadi a pola u strahu od neke nove opasnosti, Frodo i Sam stali su kao
ukopani. Odjednom iz duga niza besmislenih rijeèi (ili su se bar tako doimale) glas se
podiže snažan i jasan, i otpjeva ovu pjesmu:
Hej-haj! Doði draga, vesela mi mila!
Laka poput lahora ili ptièjeg krila.
Podno brijega još me èeka i na suncu blista,
Al na pragu doèekat æe svjetlost zvijezda èista.
Vjerna moja gospo, kæerko Rijeène vile,
Vitka poput vrbe, hitra poput svile.
Tom Bombadil donosi ti lopoèe na darak,
Skokom svojoj kuæi stiže s pjesmom kroz šumarak.
Hej! Doði mi malena, moje oko crno,
O Goldberry, Goldberry, zlatno moje zrno.
Jadan li si Vrbov-starèe, korijenje si skrivaj,
Tom se kuæi žuri jer veæ stiže smiraj.
Svakim skokom sam ti bliže, noseæi ti darak.
Hej-haj! Èuješ, draga, pjesmu kroz šumarak!
Frodo i Sam stajali su kao zaèarani. Vjetar se smirio. Lišæe je opet mirovalo na
nepomiènim granama. Opet se razlegne pjesma, a onda se iznebuha, poskakujuæi i plešuæi
po stazi, pojavi iznad trski stari, otrcani klobuk s visokim tuljcem i dugim plavim perom
zataknutim za vrpcu. Nakon još jednog skoka i doskoka ukaže se èovjek, ili se bar èinilo
da je èovjek. Bilo kako mu drago, bijaše prekrupan i pretežak za hobita. Premda i nije bio
dostatno visok za jednog od Velikih ljudi, dizao je sasvim dovoljnu buku za jednog od
njih, gazeæi teškim korakom u žutim èizmetinama na debelim nogama, basrljajuæi kroz
travu i šaš kao krava kad silazi na pojilo. Nosio je modar kaput i imao dugaèku smeðu
bradu, oèi mu bijahu modre i blistave, a lice rumeno kao zrela jabuka, ali izbrazdano
stotinama bora od smijeha. U rukama je na veliku listu, kao na pladnju, nosio struèak
bijelih lopoèa.
"U pomoæ!" viknu Frodo i Sam trèeæi mu u susret, ispruženih ruku.
"Ooooj! Ooooj! Lakše malo!" dovikne im starac podižuæi ruku uvis, pa oni stanu
kao ukopani. "Recite mi, mališi, kamo ste se vi to zaputili, tako zapuhani? Što se to ovdje
zbiva? Znate li vi tko sam ja? Ja sam vam Tom Bombadil. Kažite mi što vas muèi! Tomu
se baš žuri. Pazite da mi ne zgnjeèite lopoèe!"
"U ovoj vrbi zarobljeni su mi prijatelji!" vikne Frodo zadihanim glasom.
"Mladoga gospodina Merryja upravo stežu u pukotini!" uzvikne Sam.
"Što?" prodere se Tom Bombadil i poskoèi uvis. "Onaj Vrbov starac? Ništa gore
od toga, a? Tome æemo uèas doskoèiti. Znam ja pravu pjesmu za njega. Sijedi Vrbov
starac! Zaledit æe mu srž u kostima ako se ne upristoji. Zapjevat æu mu tako da æe mu
korijeni otpasti, tako da æe mu vjetar odnijeti lišæe i granje. Vrbov starac!"
Pošto je pomno odložio lopoèe na travu, on otrèi do drveta. Tu ugleda Merryjeva
stopala kako još vire van – ostatak mu veæ bijaše uvuèen unutra. Tom prisloni usta uz
napuklinu i zapjeva niskim glasom. Nisu razumjeli ni rijeèi, ali se Merry oèito probudio.
Zamlatarao je nogama. Tom odskoèi u stranu, odlomi granu koja je visila, pa udari njome
vrbu po boku.
"Da si ih odmah pustio van, Vrbov starèe!" reèe. "Što si to naumio? Zašto si se
probudio? Žderi radije zemlju! Duboko kopaj! Pij vodu! Spavaj! Govori ti Bombadil!"
Tad uhvati Merryja za stopala i izvuèe ga iz pukotine koja se odjednom raširila.
Razlegne se škripa kao da se nešto kida, pa se rastvori i druga napuklina, iz koje
izleti Pippin kao da ga je tko udario nogom u tur. Zatim se obje napukline uz snažan
tresak ponovo èvrsto zatvore. Drhtaj proðe drvetom od korijena do vrha, i zavlada
posvemašnji muk.
"Hvala vam!" zahvale hobiti jedan za drugim.
Tom Bombadil prasne u smijeh.
"Tako, vidite, mališi moji!" reèe i sagne se da im zaviri u lica. "A sad æete sa
mnom mojoj kuæi! Stol je krcat žutim vrhnjem, saæem meda, bijelim kruhom i maslacem.
Goldberry me èeka. Za pitanja æe biti vremena za veèerom. Hajdete za mnom najbrže što
možete!"
Nato dohvati opet svoje lopoèe i, mašuæi rukama, poðe poskakujuæi i plešuæi
stazom na istok, svejednako pjevajuæi besmislene stihove na sav glas.
Puni olakšanja i odviše iznenaðeni da bi razgovarali, hobiti poðu za njim najbrže
što su mogli. Ali to nije bilo dostatno brzo. Tom im je uskoro išèeznuo iz oèiju, a njegovo
je pjevanje sve više slabilo i udaljavalo se. Iznenada mu glas opet dopre do njih, glasno ih
je dozivao:
Žurno mali prijatelji uz obalu rijeke!
Tom æe skoèit korak naprijed i pripalit svijeæe.
Na zapadu sunce tone, eto zaèas mraka.
Kad se noæne sjene slegnu otvorit æu vrata,
Kroz sva okna moje kuæe treperit æe svjetla žuta.
Ne bojte se crne johe, niti vrbe onkraj puta!
Ne bojte se ni korijenja niti humka! Tom pred vama kroèi.
Hej-haj, veseljaci! Èekamo vas ispred kuæe pred poèetak noæi!
Nakon toga hobiti nisu više ništa èuli. Gotovo u isti mah sunce kao da je potonulo
meðu drveæe iza njih. Pomislili su na koso predveèernje svjetlo što se ljeska na rijeci
Brandywine, i na prozore u Buckleburyju što svjetlucaju stotinama svjetala. Po njima su
bile pale velike sjene, debla i grane nadvili se tamni i prijeteæi nad stazom. Bijela
izmaglica poèela se dizati i kovitlati na površini rijeke i lutati oko korijena drveæa na
okrajcima šume. Iz zemlje pod njihovim nogama dizala se sjenovita isparenja miješajuæi
se s mrakom koji je naglo padao.
Teško je bilo razaznavati stazu pred sobom, a bili su i mrtvi umorni! Noge su im
bile teške kao da su od olova. Èudni neki potajni zvuci razlijegali su se meðu grmljem i
šašom s obje strane staze, a kad bi digli pogled na blijedo nebo, spazili bi èudnovata
kvrgava i èvornovata biæa, natmurena i tamna prema polumraku, kako ih zlobno gledaju s
visoka obronka i rubova šume. Nekako su slutili da je sav ovaj kraj nestvaran i da zapravo
posræu kroz neki zlokobni san koji ih ne vodi ni do kakva buðenja.
Upravo dok su osjeæali kako sve više usporavaju korak i kako se zaustavljaju,
opaze da se tlo polako uspinje. Zažubori voda. U mraku nazru bjelasanje pjene, na mjestu
gdje bijaše mali slap. Tad odjednom nestane drveæa pred njima, a za njima ostane
izmaglica. Izašli su iz Šume i našli se pred širokom bujnom tratinom. Rijeka je sad bila
uska i hitra, veselo im je skakutala u susret, ljeskajuæi se ovdje-ondje pri svjetlu zvijezda
koje su veæ sjale na nebu.
Trava im je pod nogama bila glatka i kratka, kao da je pokošena ili potkresana.
Nadstrešnica Šume iza njih bijaše podsjeèena i dotjerana kao živica. Sad su lijepo vidjeli
stazu pred sobom, dobro održavanu i obrubljenu kamenovima. Vijugala je prema vrhu
travnata brežuljka, sivog pod blijedim zvjezdanim nebom; a tamo dalje, još visoko iznad
njih, na sljedeæem obronku, opaze treperava svjetla na nekoj kuæi. Staza se opet spuštala,
pa se opet penjala, uz dugu padinu obraslu travom, prema svjetlima. Iznenada se kroz
vrata što su se otvorila prospe široka jarkožuta traka svjetla. Ta bijaše kuæa Toma
Bombadila, trebalo se još samo spustiti i popeti uzbrdo. Iza kuæe se dizala strma uzvisina,
siva i gola, a iza nje su se tamni obrisi Grobnog humlja iskradali u istoènu noæ.
Svi pohitaju dalje, i hobiti i poniji. Polovica njihova umora i sav strah bili su veæ
spali s njih. Hej-haj! odjekne im u susret pjesma.
Hej -haj! Priskoèite, prijatelji mili moji!
I hobiti i poniji! Da l' veèere tko se boji?
Nek zabava odmah krene i neka se pjesma poji!
Zatim, jedan drugi zvonki glas, mlad i prastar kao samo proljeæe, poput pjesme
vesele vode što istjeèe u noæ iz vedra jutra u brdima, poteèe im u susret kao srebro:
Neka odmah pjesma krene, i neka se u glas poji
O sunašcu i zvijezdama, o mjesecu i oblaèku,
O kišici i maglici, na pupoljku svijetla traèku,
O lahoru sa brežuljka i o rosi na maslaèku,
O trskama u tišaku, što su lopoè zasjenile,
Starom Tomu Bombadilu i o kæeri Rijeène vile.
Uz tu pjesmu hobiti prekoraèe prag okruženi sa svih strana zlaæanim svjetlom.
