Govorkanja nisu prestala za devet, pa ni za devedeset devet dana. O drugom
nestanku gospodina Bilba Bagginsa raspredalo se u Hobbitonu, pa i po svom
Shireu, zapravo godinu i jedan dan, a pamtio se taj nestanak još i mnogo dulje. To
je postala priča koja se pričala mladim hobitima uz ognjište, pa je na kraju Ludi Baggins,
koji iščezava uz tresak i blijesak a vraća se s torbama punim dragulja i zlata, postao
omiljeni junak legendi i živio još dugo pošto su svi istiniti događaji bili pali u zaborav.
Ali dotle je u okolici prevladavalo mišljenje da je Bilbo, koji je oduvijek bio
pomalo ćaknut, naposljetku dokraja poludio i netragom nestao. Zacijelo je negdje daleko
pao u neki ribnjak ili rijeku i završio tragično, iako ne i prerano. Obično su krivnju za to
svaljivali na Gandalfa.
"Samo kad bi taj prokleti čarobnjak ostavio mladog Froda na miru, možda bi se taj
mladac još sredio i došao k malo hobitske pameti" govorili su. Po svemu sudeći,
čarobnjak je doista ostavio Froda na miru, i on se doista sredio, samo što se ne bi reklo da
je došao k hobitskoj pameti. Dapače, moglo bi se reći da je naslijedio i Bilbovu reputaciju
čudaka. Odbio je nositi crninu za njim, a slijedeće je godine priredio proslavu Bilbova sto
dvanaestog rođendana, koji je prozvao centnim jubilejom. Ali to nije bilo sasvim točno jer
je pozvano svega dvadesetero gostiju, i bilo svega nekoliko obroka na kojima je sniježilo
jelo i kišilo piće, kako se hobiti izražavaju. Iako su neke osobe bile prilično ogorčene,
Frodo je priređivao proslave Bilbova rođendana iz godine u godinu sve dok se nisu svi na
to navikli. Tvrdio je da on ne vjeruje da je Bilbo mrtav. A kad bi ga pitali: “Pa gdje je
onda?” slijegao bi ramenima. Živio je sam, kao i Bilbo; ali imao je podosta prijatelja,
pogotovo među mlađim hobitima (mahom potomcima Staroga Tooka), koji su u
djetinjstvu voljeli Bilba i često svraćali u Vrećasti vijenac. Takvi su bili, recimo, Folco
Boffin i Fredegar Bolger, ali su mu najbolji prijatelji bili Peregrin Took (poznat pod
nadimkom Pippin) i Merry Brandybuck (pravo mu je ime bilo Meriadoc, ali je to ime
malo tko pamtio). Frodo je landrao s njima po Shireu, ali je češće švrljao sam i, na veliko
čudo razborita svijeta, ponekad su ga viđali daleko od kuće kako se šeta po brdima i
šumama na mjesečini. Merry i Pippin predmnijevali su da pokatkad obilazi vilenjake, kao
što ih je i Bilbo nekad obilazio.
Kako je vrijeme prolazilo svijet je malo-pomalo zapažao da se i Frodo neobično
dobro “drži” – sačuvao je izgled snažnog i djelatnog hobita koji je tek prevalio tridesetu.
“Nekima zbilja ništa ne fali”, govorili su, ali tek kad se približio zrelijoj dobi od pedeset
godina, činilo im se da je to ipak malo čudno.
Nakon prvotne zgranutosti, sam je Frodo otkrio da je prilično ugodno biti sam svoj
gospodar i gospodin Baggins iz Vrećastog vijenca. Nekoliko je godina bio potpuno
zadovoljan i nije se mnogo brinuo za budućnost. Ali, napola nesvjesno, žaljenje što nije
otišao s Bilbom neprestano je raslo. Ponekad je, navlastito s jeseni, hvatao sam sebe kako
G
razmišlja o divljim krajevima, a na san su mu dolazila čudna priviđenja gorja koja nikad
nije vidio. Počeo je govoriti sam sebi: “Možda ću i ja jednog dana prijeći preko rijeke.”
Na što bi mu druga polovica svijesti svagda odvraćala: “Još ne!”
I tako je to išlo sve dok nije dogurao do kraja četrdesetih godina, dok mu se nije
približio pedeseti rođendan: pedeset je bio broj za koji je slutio da je nekako znakovit (ili
zlokoban): bilo kako mu drago, upravo se u toj dobi i Bilbo bio iznenada upustio u
pustolovinu. Froda je obuzeo nekakav nemir, a stare staze učinile su mu se odviše dobro
utabane. Gledao je u zemljovide i pitao se što li leži izvan njihovih rubova: na
zemljovidima izrađenim u Shireu bijelio se izvan granica prazan prostor. Odlazio je Frodo
sve dalje u svojim lutanjima, i to sve češće sam; Merry i ostali prijatelji tjeskobno su ga
motrili. Često su ga viđali kako hoda i razgovara sa stranim putnicima koji su se u to
vrijeme počeli pojavljivati u Shireu.
Kružile su glasine o čudnim zbivanjima u vanjskom svijetu, a kako od Gandalfa
nije bilo ni traga ni glasa već nekoliko godina, Frodo je prikupljao sve novosti do kojih je
mogao doći. Vilenjaci, koji su malokad prolazili kroz Shire, viđali su se sad kako uvečer
prolaze kroz šume i odlaze na zapad, odlaze i ne vraćaju se: napuštali su Međuzemlje i
nisu više marili za njegove nevolje. Međutim, bilo je i neuobičajeno mnogo patuljaka na
cestama. Prastara Cesta istok-zapad prolazila je kroz Shire sve do svoga kraja u Sivim
lukama, a patuljci su oduvijek putovali njome do svojih rudnika u Modrom gorju. Patuljci
su bili glavni hobitski izvori novosti iz dalekih krajeva – ako je hobitima uopće bilo do
novosti: obično su patuljci malo govorili, a hobiti ih još manje pitali. Ali sad je Frodo
često susretao nepoznate patuljke iz dalekih zemalja koji traže utočište na zapadu. Bili su
zabrinuti, a neki su od njih šaptom govorili o neprijatelju i o zemlji Mordor.
To su ime hobiti poznavali samo iz legendi o mračnoj prošlosti, kao sjenku u dnu
svojih sjećanja, ali im je to ime ostalo zloslutno i zlokobno. Činilo se da je Bijelo vijeće
protjeralo zlu silu iz Mrkodola, ali da se ona ponovo pojavila još snažnija, u starim
utvrdama Mordora. Pričalo se da je ponovo izgrađena Crna kula. Odatle se zla sila širila
nadaleko i naširoko, pa su se daleko na istoku i jugu vodili ratovi i rastao strah. U gorju su
se opet razmnožavali orci. Pojavili su se i trolovi, ali ne više priglupi nego lukavi i
naoružani jezovitim oružjem. A šaputalo se krišom i o nekim još groznijim stvorenjima,
ali bez imena.
Dakako da je malo što od svega ovoga dopiralo do ušiju običnih hobita. Ali čak su
i oni najtvrđi na ušima i oni koji su najviše sjedili u zapećku malo-pomalo čuli te
čudnovate priče, a oni koje je posao vodio do granica, bili su svjedoci čudnih zbivanja.
Razgovor što se jedne večeri vodio u Zelenom zmaju u Uzvođu, u proljeće o Frodovoj
pedesetoj godini, pokazao je da su glasine doprle i do udobnog središta Shirea, iako im se
većina hobita još podsmjehivala.
Sam Gamgee sjedio je u kutu blizu vatre, sučelice njemu sjedio je vodeničarov sin
Ted Sandyman, a kojekakvi drugi hobiti sa sela slušali su njihov razgovor.
"E, bogme, svašta se priča ovih dana" reče Sam.
"Pa možeš svašta čut ako slušaš" odvrati Ted. "Ali ja bapske i dječje priče mogu
čut i kod kuće, ako baš hoću."
"Dabome da možeš" odbrusi mu Sam "a sve bi reko da u nekima od njih ima više
istine nego što ti misliš. Ko je uopće izmislio te priče? Uzmimo samo priče o zmajevima."
"Neka, fala ti" otpovrne Ted. "Ne bi rađe. Ja sam slušo o njima dok sam bio klinjo,
al nema razloga da sad u njih vjerujem. U Uzvođu ima samo jedan zmaj, a taj je zelen"
reče, na što se svi ostali nasmiju.
"Pa dobro" reče Sam smijući se s ostalima. "Al što veliš na one ljude-stabla, na one
orijaše da ih tako nazovem? Kažu da su nedavno vidjeli jednoga od njih tamo neđe iza
Sjevernih vriština."
"Ko ga je to vidio?"
"Pa eto, recimo moj bratić Hal. On radi kod gospodina Boffina u Prekobrđu i
odlazi u Sjevernu četvrt u lov. On je vidio jednog od njih."
"Ne kažem, možda on i tvrdi da ga je vidio. Taj tvoj Hal uvijek priča da je nešto
vidio, al možda on vidi i ono čega nema."
"Al ovaj je bio velik ko brijest, i hodo je... ako mu korak nije bio od tri hvata, nije
bio ni od palca."
"Onda bi se kladio da nije bio ni od palca. Jednostavno je vidio brijest i ništa više."
"Samo što je taj brijest hodo, velim ti; osim toga, u Sjevernim vrištinama i nema
brijestova."
"Onda Hal nije ni mogo vidjet brijest" odvrati Ted. Nekolicina se nasmijala i
zapljeskala: činilo se da su slušaoci procijenili da je Ted osvojio bod.
"Pa ipak" nastavi Sam "ne možeš zanijekat da su i drugi, a ne samo naš Halfast,
vidjeli čudnu čeljad kako prolaze kroz Shire – pazi šta ti velim, prolaze, jer ih još više ima
koje ne puštaju preko granice. Graničari nisu nikad imali toliko posla. Čuo sam da
vilenjaci odlaze na zapad. Kažu da odlaze do luka, tamo daleko iza Bijelih kula." Sam je
mahnuo rukom u neodređenom smjeru: ni on ni itko od njih nije točno znao koliko je
daleko do mora, iza starih kula na zapadnim granicama Shirea. Ali, prema staroj predaji,
tamo negdje daleko bile su Sive luke iz kojih su vilenjaci isplovljavali gdjekad svojim
jedrenjacima a da se nikad više nisu vraćali. "Oni jedre, jedre, jedre preko mora, odlaze na
zapad i napuštaju nas" reče Sam upola skandirajući riječi i vrteći glavom tužno i svečano.
Ali Ted se samo nasmije.
"Pa sad, to nije ništa novo ako vjeruješ starim pričama. Al ja ne vidim kakve to
veze ima sa mnom il s tobom. Neka samo jedre! Siguran sam da ih ti nisi vidio kako
jedre, niti da ih je vidio itko drugi u Shireu."
"Pa, ne znam" zamišljeno će Sam. On je vjerovao da je jednom vidio jednog
vilenjaka u šumi, i još se nadao da će ih vidjeti. Od svih legendi što ih je slušao u
djetinjstvu, oduvijek su ga se najsnažnije doimali upravo ulomci priča i napol zapamćenih
bajki o vilenjacima što su ih hobiti pričali. "Ima ih čak i u ovim našim krajevima koji
poznaju vilinski svijet i dobivaju vijesti o njima" proslijedi on. "Eto, recimo, gospodin
Baggins, kod koga ja radim. On mi je pričo kako vilenjaci jedre, a on štošta zna o
vilenjacima. Stari gospodin Bilbo znao je još više: s njim sam često pričo dok sam bio
malac."
"Ma oni su obadvojica ćaknuti" reče Ted. "Barem je stari Bilbo bio ćaknut, a Frodo
ide njegovim stopama. Ako ti te svoje novosti skupljaš kod tih mjesečara, onda ti neće
nikad usfalit mjesečine. E pa, pajdaši, odoh ja kući. Živjeli!"
Pa iskapi svoj vrč i bučno izađe. Sam je šutke sjedio i nije više ni riječi izustio.
Imao je o čemu razmišljati. Kao prvo, čekalo ga je mnogo posla u vrtu u Vrećastu
vijencu, pa će sutradan imati pune ruke posla ako se vrijeme popravi. Trava brzo raste.
Ali Sam je imao na pameti još nešto osim rada u vrtu. Nakon nekog vremena uzdahne,
ustane i izađe.
Bijaše to na početku mjeseca travnja, nebo se razvedrilo poslije obilne kiše. Sunce
je bilo zašlo a prohladno blijedo predvečerje pretapalo se neprimjetno u noć. Vraćao se
kući pod prvim zvijezdama kroz Hobbiton i penjao se uz Brijeg zviždučući tiho i
zamišljeno.
Upravo nekako u to vrijeme Gandalf se opet pojavio nakon duljeg izbivanja. Nije
ga bilo pune tri godine od one proslave rođendana. Tada je nakratko posjetio Froda i,
pošto ga je dobro promotrio, iznova je otišao. U idućih godinu-dvije pojavljivao se
prilično često, dolazio neočekivano poslije sumraka i bez pozdrava odlazio prije nego što
bi sunce izašlo. Nije govorio o svojim poslovima i putovanjima, a činilo se da ga
ponajviše zanimaju sitne novosti o tome kako se Frodo osjeća i čime se bavi.
Onda je iznenada prestao dolaziti. Prošlo je više od devet godina kako ga je Frodo
vidio ili čuo nešto o njemu, pa je već mislio da se čarobnjak neće više ni vraćati i da ga
hobiti više ne zanimaju. Ali te večeri kad se Sam vraćao kući, a sumrak sve više osvajao,
odjeknulo je nekoć poznato kucanje o prozor kabineta.
Frodo je dočekao starog prijatelja iznenađeno i oduševljeno. Zagledali se jedan u
drugog.
"Sve je u redu, ha?" prozbori Gandalf. "Uopće se nisi promijenio, Frodo!"
"Ni vi se niste promijenili" odvrati Frodo. Ipak, u sebi pomisli da se Gandalf
postarao i oronuo. Saletio ga je da mu ispriča novosti o sebi i o bijelom svijetu, pa su se
uskoro zanijeli razgovorom i ostali sjediti do kasno u noć.
Sutradan je, nakon kasnog doručka, čarobnjak sjedio s Frodom uz otvoren prozor u
kabinetu. Na ognjištu je veselo gorjela vatra, iako je sunce bilo već toplo i vjetar puhao s
juga. Sve je odisalo svježinom, a mlado proljetno zelenilo ljeskalo se u poljima i na
vrhovima grančica na drveću.
Gandalf se sjećao proljeća od prije gotovo osamdeset godina, kad je Bilbo izjurio
iz Vrećastog vijenca bez rupčića. Čarobnjaku je kosa možda sada bila bjelja nego onda,
brada i obrve bijahu mu možda nešto duže a lice naboranije od briga i mudrosti, ali su mu
se oči isto onako krijesile, pušio je i ispuštao kolutove dima isto onako snažno i zanosno.
Pušio je bez riječi jer je Frodo mirno sjedio, zadubljen u misli. Frodo je čak i na
ovom jutarnjem svjetlu osjećao kako se nad njega nadvila tamna sjena vijesti koje mu je
donio Gandalf. Napokon je prekinuo šutnju.
"Sinoć ste mi, Gandalfe, počeli pričati čudne stvari o mom prstenu" reče. "A onda
ste ušutjeli i rekli da je bolje takve priče ostaviti za danje svjetlo. Ne mislite li da bi bilo
najbolje da mi sad sve do kraja kažete? Rekli ste da je taj prsten opasan, mnogo opasniji
nego što ja mislim. Na koji je to način opasan?"
"Na više načina" odgovori čarobnjak. "Mnogo je moćniji nego što sam se u
početku usudio i pomisliti, toliko je moćan da na kraju nadvlada svakog smrtnika koji ga
posjeduje. Prsten na kraju posjeduje njega. U Eregionu su nekoć davno izrađeni mnogi
vilin-prstenovi, čarobni prstenovi, kako ih vi zovete, a dakako da su bili različitih vrsta:
neki su bili moćniji od drugih. Prstenovi nižeg reda bili su samo posljedica iskušavanja
vještine prije nego što se ona potpuno razvila, i vilenjačkim zlatarima bili su puke
tričarije; pa ipak, po mom mišljenju, bili su već opasni za smrtnike. Ali najpogubniji su
bili Veliki Prstenovi, Prstenovi moći. Smrtnik koji posjeduje jedan od tih Velikih
Prstenova ne umire, moj Frodo, ali se ne razvija niti stječe više života, on samo životari
dok mu na kraju svaki trenutak ne postane prava muka. A ako se često služi Prstenom da
postane nevidljiv, sve više nestaje: na kraju postane zauvijek nevidljiv i kreće se u
polumraku pod okom mračne sile koja vlada Prstenovima. Da, prije ili kasnije; nešto
kasnije ako je u početku snažan ili dobronamjeran, ali ni snaga ni dobra namjera ne traju
dugo: prije ili kasnije proždrijet će ga ta mračna sila."
"Kako je to užasno!" reče Frodo. Iznova zavlada duga šutnja. Iz vrta dopre zvuk
škara kojom je Sam Gamgee uređivao tratinu.
"A otkad vi sve to znate?" priupita napokon Frodo. "I koliko je od toga Bilbo
znao?"
"Uvjeren sam da Bilbo nije znao više od onoga što je tebi rekao" odgovori
Gandalf. "Sigurno ti nikad ne bi ostavio nešto što bi smatrao opasnim, iako sam mu
obećao da ću paziti na tebe. On je mislio da je taj prsten vrlo lijep, i vrlo koristan kad
zatreba; a ako postoji što loše ili čudno, da je to onda on sâm. Rekao mi je da mu je taj
prsten “neprestano na pameti” i da vječito brine za njega, ali nije mislio da je prsten tomu
kriv. Otkrio je doduše da se za prsten treba brinuti, i da ne izgleda uvijek jednako velik ni
težak, da se skuplja ili širi na neki čudan način, i da može iznenada kliznuti s prsta na
kojem je do tada čvrsto stajao."
"Da, upozorio me je na to u svom posljednjem pismu" reče Frodo "pa zato stalno i
nosim prsten na lančiću."
"To ti je pametno" reče Gandalf. "A što se Bilbove dugovječnosti tiče, on je nikad
nije povezao s tim prstenom. Sve zasluge za to pripisivao je samo sebi i ponosio se
sobom, iako je sve više osjećao neku nelagodu i nemir. Govorio je da se osjeća nekako
tanak i razmazan. A to je bio znak da je sve više u vlasti prstena."
"Otkad vi sve to znate?" iznova ga upita Frodo.
"Znadem?" ponovi Gandalf. "Ja znadem mnogo toga što znaju samo Mudri, Frodo.
Ali, ako misliš otkad znadem “sve o ovom prstenu”, e pa, moglo bi se reći da još ne znam.
Treba izvršiti i posljednju provjeru. Ali više ne sumnjam u svoju pretpostavku. Kad mi je
pala na um ta pretpostavka?" zamisli se on kopkajući po pamćenju. "Da vidimo... bilo je
to one godine kad je Bijelo vijeće protjeralo mračnu sili iz Mrkodola, uoči Bitke pet
vojski, upravo kad je Bilbo našao taj Prsten. Tada mi je neka sjena pala na srce, iako još
nisam znao čega se bojim. Često sam se pitao kako se Golum domogao Velikog Prstena,
jer je to očito bio jedan od Velikih Prstenova; to je bar bilo jasno već na prvi pogled. Tad
sam čuo Bilbovu čudnu priču o tome kako ga je “dobio na dar”, priču u koju nisam
mogao povjerovati. Kad sam napokon izvukao istinu od njega, uvidio sam da on nastoji
osigurati pravo na njega. Baš kao što je i Golum pokušao sa svojim “rođendanskim
darom”. Te su laži bile odviše slične da bih se lako mogao smiriti. Bilo je očito da prsten
ima neku nezdravu moć koja bi odmah počela djelovati na njegova vlasnika. To mi je bilo
prvo stvarno upozorenje da tu nije sve u redu. Višeput sam govorio Bilbu da je najbolje
ne služiti se takvim prstenovima, ali mi je on to zamjerio i uskoro se čak i naljutio na
mene. Više od toga nisam mogao učiniti. Nisam mu ga mogao oduzeti a da ne učinim još
veće zlo, a nisam imao ni prava na takvo što. Mogao sam samo gledati i čekati. Možda
sam se mogao posavjetovati sa Sarumanom Bijelim, ali me uvijek nešto priječilo u tome."
"A tko vam je to?" priupita ga Frodo. "Nikad nisam čuo za njega."
"Nije čudo što nisi čuo" odgovori Gandalf. "Njega hobiti nisu zanimali niti ga
zanimaju. Ipak je on jedan od velikih mudraca, poglavar moga reda i predsjednik Vijeća.
Ima veliko znanje, ali mu je sa znanjem porasla i oholost, pa teško podnosi bilo kakvo
upletanje. Njegova je specijalnost poznavanje vilinskih Prstenova, Većih i Manjih. Dugo
ih je proučavao tragajući za izgubljenim tajnama njihove izrade, ali kad se na Vijeću
raspravljalo o Prstenovima, sve što nam je htio otkriti od svog znanja govorilo je protiv
mojih strahovanja. Stoga je moja sumnja spavala; ali nemirno. I dalje sam samo gledao i
čekao. I s Bilbom je sve naoko bilo u redu. I tako su godine prolazile. Da, godine su
prolazile, ali se činilo da Bilba ne dotiču. Na njemu se nisu opažali znaci starenja. Opet je
ona sjena pala na mene, ali sam rekao sam sebi: “Uostalom, on potječe od dugovječne
obitelji s majčine strane. Ima još vremena. Čekaj samo!” I čekao sam. Sve do one noći
kad je otišao od kuće. Tada je rekao i učinio stvari što su me ispunile strahom koji nisu
mogle odagnati Sarumanove riječi. Napokon sam shvatio da je nešto mračno i kobno
posrijedi. I sve ove godine nakon toga uglavnom sam tragao za istinom o tome."
"Ali nije valjda nastala nikakva trajna šteta?" priupita ga Frodo tjeskobnim glasom.
"Bilbo će se s vremenom ipak srediti? Mislim, moći će valjda uživati u miru?"
"Njemu je ubrzo bilo bolje" reče Gandalf. "Ali na ovom svijetu ima samo jedna
Sila koja sve zna o tim Prstenovima i njihovu utjecaju, a koliko ja znam, nema Sile koja
bi sve znala o hobitima. Jedino se ja među mudracima bavim proučavanjem hobita – to je
opskurna grana znanosti ali puna iznenađenja. Hobiti mogu biti meki kao maslac, ali su
ponekad i žilavi kao korijenje starog drveća. Ja vjerujem da će neki od njih odolijevati
Prstenovima kudikamo dulje nego što većina mudraca misli. Smatram da ne moraš brinuti
za Bilba. Dakako da je on mnogo godina posjedovao taj Prsten, i služio se njime, pa će
trebati podosta vremena da u njega oslabi njegov utjecaj – prije nego što ga mogne
ponovo vidjeti bez opasnosti, na primjer. Inače bi mogao još godinama sretno poživjeti:
ostati isti onakav kakav je bio kad se rastao s njim. Jer na kraju ga se on odrekao od svoje
volje: što je neobično važno. Ne, ja nisam više bio zabrinut za dragog Bilba, čim se
jednom rastao od Prstena. Nego, ja se sad za tebe osjećam odgovoran. Otkako je Bilbo
otišao, neprestano sam bio ozbiljno zabrinut za tebe, i za sve ove dražesne lude, nemoćne
hobite. Svijet bi snašao težak udarac kad bi Mračni Moćnik zavladao Shireom, kad bi
porobio sve te vaše dobre, vesele, glupave Bolgere, Hornblowere, Boffine, Bracegirdle i
sve ostale, a da i ne govorimo o smiješnim Bagginsovima."
Frodo uzdrhti.
"Ali zašto bi nas porobio?" priupita ga. "I što će mu ovakvi robovi?"
"Da ti pravo kažem" otpovrne Gandalf "ja mislim da on do sada (pazi, do sada)
nije ni primijetio da hobiti postoje. Morali biste biti sretni zbog toga. Ali sad više niste
sigurni. On ne treba vas – ima svu silu korisnijih slugu – ali neće više zaboraviti na vas. A
hobiti kao bijedni robovi bili bi mu kudikamo draži od sretnih i slobodnih hobita. Postoji i
tako nešto kao što je zloba i osveta!"
"Osveta?" priupita ga Frodo. "Osveta za što? Meni još uvijek nije jasno kakve veze
ima to sve skupa s Bilbom i sa mnom, i s našim prstenom."
"Ima to i te kakve veze s vama" odgovori Gandalf. "Ti još ne poznaješ pravu
opasnost, ali ćeš je upoznati. Ni ja nisam bio u to siguran kad sam prošli put bio ovdje, ali
došlo je vrijeme da se jasno progovori. Daj mi načas taj prsten!"
Frodo izvadi prsten iz džepa na hlačama gdje je bio vezan za lančić što mu je visio
o pojasu. Odveže ga i polako pruži čarobnjaku. Odjednom prsten silno oteža, baš kao da
se on ili sam Frodo na neki način opiru da ga Gandalf dotakne.
Gandalf podigne prsten uvis. Činilo se da je izrađen od čistog i masivnog zlata.
"Jesi li otkrio na njemu kakve znakove?" upita ga.
"Nisam" odgovori Frodo. "Nema nikakvih znakova. Potpuno je gladak, i nema na
njemu ni ogrebotina ni tragova od nošenja."
"E pa, gledaj sad ovo!"
Na Frodovo veliko čudo i jad, čarobnjak iznenada hitne prsten usred žara u kutu.
Frodo krikne i maši se za mašice, ali ga Gandalf zadrži. "Čekaj malo!" reče mu
zapovjedničkim glasom i ispod nakostriješenih obrva baci hitar pogled na Froda.
Prsten se nije nimalo promijenio. Nakon nekog vremena Gandalf ustane, zatvori
vanjske kapke na prozoru i navuče zastore. U sobi zavlada mrak i muk, iako su zvuci
Samovih vrtlarskih škara, sad već bliže prozoru, još jedva čujno dopirali iz vrta.
Čarobnjak je časkom stajao gledajući u vatru, a onda se sagnuo, mašicama izvukao prsten
iz vatre i odmah ga uzeo u ruku. Frodo je zinuo.
"Potpuno je hladan" reče Gandalf. "Evo ti ga!"
Frodo ga prihvati na skupljeni dlan – učinilo mu se da je deblji i teži nego ikad.
"Podigni ga uvis!" reče mu Gandalf. "Pogledaj ga izbliza!"
Kad ga je Frodo poslušao, opazi tanke crte na prstenu, tanje od najtanjih poteza
perom, kako idu po njemu izvana i iznutra: plamene crte koje kanda tvore slova
zamašitog rukopisa. Blistale su prodornim sjajem, a opet bile nekako daleke, kao da
dopiru iz velike dubine.
"Ne mogu pročitati ova plamena slova" reče Frodo drhtavim glasom.
"Ti ne možeš" potvrdi Gandalf "ali ja mogu. To su ti vilenjačka slova, starinske
vrste, ali jezik je onaj koji se govori u Mordoru, samo što ga ja neću ovdje sad naglas
izgovoriti. Nego, evo što ovo otprilike znači na običnom jeziku.
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
To su samo dva stiha pjesme odavno znane iz vilinskih predaja:
Prstena tri za vilin-kralje za koje zvijezde siju,
I Sedam za patuljke-vladare kamenih dvora moći,
I Devet za ljude, usuda kletog što zarana mriju,
Al Prsten Jedan za Cara Mraka na prijestolju noći
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže
U zemlji Mordor gdje sjene se kriju.
Ovo je Prsten Vladar, jedini Prsten koji svima njima vlada. To je onaj Jedinstveni
Prsten koji je Neprijatelj izgubio prije mnogo vjekova, što mu je uvelike umanjilo moć.
On silno žudi za njim, ali ga se ne smije domoći."
Frodo je sjedio nijem i nepomičan. Reklo bi se da je Strah ispružio golemu šaku,
kao da se tmasti oblak digao na istoku i okomio na njega da ga proguta.
"Ovaj prsten!" promuca. "Kako... kako je, tako mi svega, došao do mene?"
"Ah!" izusti Gandalf. "To ti je duga priča. Početak joj seže do dalekih crnih godina
koje dan-danas pamte još samo gospodari drevnih znanja. Kad bih ti morao ispričati cijelu
priču, sjedili bismo ovdje još onda kad se proljeće pretvori u zimu. Ali sinoć sam ti
spomenuo Saurona Velikog, Gospodara tame. Istina je ono što si čuo: on se doista opet
digao, napustio svoje skrovište u Mrkodolu i vratio u svoju staru tvrđavu, Crnu kulu u
Mordoru. Za to ste ime čak i vi hobiti čuli, kao za kakvu sjenku na rubovima starih priča.
Uvijek nakon poraza i predaha, ta Sjena poprimi neki drugi oblik i iznova naraste."
"Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!" uzdahne Frodo.
"To i ja kažem" reče Gandalf "i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na
njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom
koje nam je dano. A naše je vrijeme, Frodo, već poprilično crno. Neprijatelj je svakim
danom sve jači. Planovi su mu još daleko od zrelosti, ali mislim da sazrijevaju.
Neprijatelju nedostaje još samo nešto da stekne snagu i znanje kojima će skršiti sav otpor,
razbiti posljednju obranu i sve zemlje obaviti drugom tamom. Nedostaje mu samo ovaj
Prsten-Vladar. Ona Tri, najljepša od svih, sakrili su od njega vilin-gospodari, pa ih
njegova ruka nikad nije dotaknula ni okaljala. Sedam je prstenova bilo u posjedu kraljeva
patuljaka, ali se tri od njih on dočepao, a ostale su zmajevi uništili. Devet ih je dao
smrtnim ljudima, ponositim i velikim, i tako ih ulovio u svoje mreže. Odavno su oni
potpali pod vlast onoga Jedinoga i postali sjene od Prstenova, sjenke u njegovoj velikoj
sjeni, njegove najstrašnije sluge. Davno je to bilo. Mnogo je godina proteklo otkako su
njih devetorica svijetom hodili. Pa ipak, tko zna? Kao što neka sjenka iznova izraste,
možda će i oni opet prohodati? Nego, manimo se toga! Nećemo govoriti o takvim
stvarima čak ni upol bijela dana u Shireu. Eto kako je sada: Devet ih je sakupio kod sebe;
pa i onih Sedam, ili ih je bar uništio. Ona su Tri još skrivena. Ali to ga više ne muči.
Potreban mu je još samo ovaj Jedini, zato što ga je on sam izradio, on je njegov i dopustio
je da dobar dio njegove nekadašnje moći prijeđe na njega da bi mogao vladati svima
ostalima. Ako ga se ponovo dokopa, opet će svima njima gospodariti, ma gdje bili, čak i s
ona Tri, i sve ono što je učinjeno s njihovom pomoću propast će, pa će biti još jači nego
ikad. To je ta užasna mogućnost, Frodo. On je vjerovao da je ovaj Jedinstveni Prsten
propao, da su ga vilenjaci uništili, kao što je i trebalo biti. Ali sad zna da nije propao, da je
pronađen. I zato ga traži, traži i sve su mu misli usredotočene na njega. U tom Prstenu leži
njegova velika nada a naš veliki strah."
"A zašto, zašto nije uništen?" uzvikne Frodo. "I kako ga je neprijatelj uopće
izgubio kad je bio tako jak i kad mu je bio tako dragocjen?"
Grčevito je stezao Prsten u šaci, kao da već vidi crne prste kako se pružaju prema
njemu.
"Oduzet mu je" odgovori Gandalf. "Nekoć je davno snaga vilenjaka da mu se
odupru bila mnogo veća, a ni ljudi nisu bili otuđeni od njih. Ljudi sa zapadnih strana
pritekli su im u pomoć. To je poglavlje iz drevne povijesti kojeg bi se valjalo prisjetiti, jer
i onda je bilo jada i nevolje, i tame koja se nad sve nadvila, ali i velike hrabrosti i velikih
djela koja nisu bila sasvim uzaludna. Možda ću ti jednog dana ispričati svu tu priču, ili ćeš
je čuti od onoga koji je najbolje poznaje. Ali zasad, budući da ti je sad najbolje da saznaš
kako je ovaj Prsten došao do tebe, što je također prilično duga priča, reći ću ti samo ovo.
Gil-galad, vilin-kralj, i Elendil sa Zapadnih strana, zbacili su bili Saurona, ali su i sami pri
tome stradali; Elendilov sin Isildur odsjekao je Prsten sa Sauronove ruke i prisvojio ga.
Tako je Sauron poražen i duh mu je pobjegao i skrivao se mnogo godina sve dok mu se
sjena nije iznova uobličila u Mrkodolu. Ali Prsten se izgubio. Pao je u veliku rijeku
Anduin i nestao. Jer Isildur je napredovao na sjever uz istočnu obalu rijeke, ali je blizu
Gladdenskih polja pao u zasjedu gorskih orka pa su mu gotovo svi vojnici izginuli. On je
skočio u vodu, ali dok je plivao Prsten mu je skliznuo s prsta, te su ga orci spazili i ubili
strijelama."
Gandalf zastane u kazivanju, pa nastavi:
"I tamo, u mračnim dubinama usred Gladdenskih polja, Prsten je iščeznuo iz
svijesti i legende, pa čak i ovo malo o njemu znaju samo malobrojni, ni Vijeće mudraca
nije moglo otkriti ništa više. Ali sad mislim da napokon mogu nastaviti priču."
"Mnogo kasnije ali još uvijek vrlo davno, živjelo je na obalama Velike rijeke na
rubu Pustošije jedno malo pleme vještih ruku i tihih nogu. Mislim da su bili hobitskog
soja, u rodu s praocima Šturova jer su voljeli rijeku i često plivali u njoj ili gradili male
čamce od trske. Među njima je bila jedna vrlo ugledna porodica, velika i bogatija od
većine ostalih, a na njenu je čelu stajala baka toga plemena, stroga i dobra poznavateljica
starih predaja kakve su se prenosile s koljena na koljeno. Najradoznaliji i najbitniji
pojedinac u toj porodici bijaše neki Sméagol. On se zanimao za korijene i prapočetke,
ronio na najdubljim mjestima u rijeci, kopao pod drvećem i biljkama, prokopavao rovove
kroz zelene brežuljke i prestao dizati pogled na vrhove brda, na krošnje drveća, na cvijeće
kako se otvara na zraku: glava i oči bijahu mu vječito oboreni.
Imao je prijatelja koji se zvao Déagol, slične naravi, oštrijeg oka ali ne tako hitrog i
snažnog. Jednom su uzeli čamac i spustili se do Gladdensklh polja, gdje su rasle brojne
perunike i cvala trska. Tu je Sméagol izašao da pronjuška malo po obalama, a Déagol je
ostao u čamcu i pecao. Odjednom mu je neka velika riba zagrizla udicu i prije nego što se
snašao odvukla ga za sobom u vodu, do samog dna. Tada je ispustio pecaljku jer mu se
učinilo da vidi nešto sjajno u riječnom koritu, pa je suzdržana daha posegnuo za tim.
Kad je izronio iz vode brboreći, s travom u kosi i sa šakom mulja u ruci, isplivao je
na obalu. I gle! Čim je isprao mulj, u šaci mu je ostao lijep, zlatan prsten, koji se ljeskao i
prelijevao na suncu tako te mu se srce razgalilo. Ali Sméagol ga je gledao iza jednog
stabla i prišao mu dok je Déagol napasao oči na prstenu.
“Daj nam to, Déagole, dušo” reče Sméagol svome prijatelju preko njegova ramena.
“Zašto?” upita ga Déagol.
“Zato što mi je danas rođendan, dušo, i što ga ja hoćem” odgovori Sméagol.
“Baš me briga!” odbrusi mu Déagol. “Ja sam tebi već dao dar čak i više nego što
sam mogao sebi priuštiti. A ovo sam ja našao i zadržat ću.”
“O, ma nemoj, što ne kažeš, dušo!” reče Sméagol pa ščepa Déagola za vrat i zadavi
ga zato što je zlato onako divno sjalo. Zatim natakne prsten na prst.
Nitko nikad nije otkrio što je bilo s Déagolom; umoren je daleko od kuće a tijelo
mu je vješto skriveno. Sméagol se vratio sam i ustanovio da ga nitko od njegovih ne vidi
kad god nosi prsten na ruci. Bio je vrlo zadovoljan tim otkrićem pa je držao prsten
sakriven, i služio se njime da dozna tuđe tajne i koristio se svojim znanjem u opake i
nečasne svrhe. Izoštrio je vid i sluh za sve što nanosi bol drugima. Prsten mu je dao moć
koja je odgovarala njegovu zlu glasu. Nije čudo što je postao vrlo omražen i što su od
njega zazirali (kad su ga mogli vidjeti) svi njegovi rođaci. Udarali su ga nogama a on je
njih grizao za stopala. Počeo je krasti i lutati neprestano gunđajući nešto za se i grgljajući
iz dubine grla. Zato su ga i prozvali Golum, proklinjali ga i tjerali od sebe, a njegova
baka, željna mira, izgnala ga je iz porodice i istjerala iz svoje rupe.
On je osamljen lunjao, plačući pomalo zbog okrutnosti svijeta, i otputio se uz
rijeku dok nije stigao do potoka što je tekao iz gorja, pa je pošao uza nj. Lovio je ribu
nevidljivim rukama na dubljim mjestima i jeo je prijesnu. Jednog je dana bilo vruće pa,
kad se zagledao u dubinu rijeke, osjetio je žarenje na potiljku, a od jarkog odbljeska vode
zaboljele su ga mokre oči. Začudio se tome jer je već bio malne zaboravio na sunce. Tad
je posljednji put digao pogled i zaprijetio suncu šakom.
Ali kad je spustio pogled, ugledao je u daljini vrhunce Maglenog gorja u kojem je
izvirao taj potok. Iznenada pomisli: “U tom gorju bilo bi mi svježe i hladovito. Tamo me
sunce ne bi moglo motriti. Korijenje toga gorja mora da je stvarno duboko; bit će da su
tamo pohranjene velike tajne koje odiskona nisu otkrivene.”
Stoga se noću zaputio u brda i naišao na malu spilju iz koje je tekao taman potok; i
zavukao se kao crv u središte gorja i izgubio se svima iz vida. I Prsten je nestao s njim u
tmini tako da ni njegov tvorac, kad mu je iznova porasla moć, nije mogao ništa više
saznati o njemu."
"Golum!" uzvikne Frodo. "Golum? Hoćete reći da je to ono isto biće Golum koje
je Bilbo sreo? Ono odurno biće!"
"Ja mislim da je to tužna priča" reče čarobnjak "a mogla se dogoditi i drugima, čak
i nekim hobitima koje poznajem."
"Ja ne vjerujem da je Golum u rodu s hobitima, čak ni u daljnjem rodu" reče Frodo
poprilično žestoko. "Kakva odvratna ideja!"
"Ipak je to istina" odvrati Gandalf. "O porijeklu hobita barem ja znam više od
samih hobita. Pa čak i Bilbova priča upućuje na to srodstvo. U dnu njihovih svijesti i
pamćenja bilo je mnogo toga slično. Njih su se dvojica izvanredno dobro razumjela
mnogo bolje nego što bi hobit recimo razumio patuljka ili orka, pa čak i vilenjaka. Ako
ništa drugo, sjeti se samo zagonetaka koje su obojica znali!"
"Da" potvrdi Frodo. "Doduše, i druga stvorenja osim hobita zadaju zagonetke, i to
uglavnom iste vrste. Ali hobiti ne varaju u gonetanju, a Golum je neprestance želio varati.
On je samo htio oslabiti pažnju sirotog Bilba. I rekao bih da je njega u njegovoj
pokvarenosti zabavljalo da predloži igru kojom će na kraju lako doći do žrtve, a ako
slučajno izgubi, nije mu se moglo ništa dogoditi."
"Bojim se da je to živa istina" reče Gandalf. "Ali mislim da je u tome bilo još
nečega što vama nije jasno. Čak ni Golum nije bio dokraja propao. Dokazao je da je
žilaviji nego što bi čak i koji od Mudrih mislio. Ostao mu je bio kutak svijesti koji je još
bio njegov i kroz koji je dopiralo svjetlo kao što dopire kroz pukotinu u tamu: svjetlo iz
prošlosti. Mislim da mu je doista godilo kad je ponovo čuo prijazan glas koji mu donosi
uspomene na vjetar, i na drveće, i na sunce u travi, i na slične zaboravljene stvari. Ali
dakako da je sve to na kraju još više razgnjevilo onaj opaki dio u njemu, ako se nije
mogao svladati. Ako se nije mogao izliječiti." Gandalf uzdahne. "Na žalost za to već
nema mnogo nade. Ali nije ni sasvim beznadno. Nije, premda je Prsten bio toliko dugo u
njegovu posjedu, gotovo otkako zna za sebe. Jer davno je bilo prošlo vrijeme kad ga je
često nosio: u onom mrklom mraku bio mu je malokad potreban. Sigurno je da Golum
nije nikad “iščeznuo”. Još je mršav i žilav. Ali mu je ta stvar, naravno, izjedala um i ta mu
je muka postala gotovo nepodnošljiva. Pokazalo se da su sve one “velike tajne” u gorju
tek pusta noć: tu se nije više imalo što otkriti, nije se imalo što raditi, ostalo mu je samo
ružno potajno žderanje i kivno prisjećanje. Bio je jadan i čemeran. Mrzio je mrak, a još je
više mrzio svjetlo: sve je mrzio, a najviše sam Prsten."
"Kako to mislite?" upita ga Frodo. "Pa valjda je Prsten bio njegovo “zlato”, jedina
stvar do koje mu je bilo stalo? A ako ga je mrzio, zašto ga se nije oslobodio, ili ga negdje
ostavio i otišao?"
"Morao bi, Frodo, već pomalo shvatiti, nakon svega ovoga što si čuo" reče
Gandalf. "On je mrzio Prsten i volio ga kao što je i sam sebe mrzio i volio. Nije ga se
mogao osloboditi. U tome više nije imao svoje volje. Moćni Prsten brine se sam o sebi,
Frodo. On može izdajnički skliznuti s prsta, ali ga njegov čuvar nikad ne može napustiti.
U najboljem se slučaju poigrava mišlju da ga preda nekome na čuvanje, pa i to samo
negdje na početku, dok Prsten još nije potpuno ovladao njime. Ali, koiko ja znam, jedini
je Bilbo dosad pošao dalje od poigravanja tom mišlju i zaista ga nekome predao. U tome
sam mu i ja svojski pomogao. Pa čak ni u tom slučaju ne bi ga se nikad naprosto odrekao
ni bacio. Nije Golum, Frodo, odlučivao o svemu tomu, nego sam Prsten. Prsten je njega
ostavio."
"Što, baš u pravi čas da ga nađe Bilbo?" priupita ga Frodo. "Zar mu ne bi bolje
odgovarao neki ork?"
"Nije tu ništa čudno" reče Gandalf. "Ne smiješ se tome rugati. To je bio najčudniji
događaj u svoj dosadašnjoj povijesti toga Prstena: to što je Bilbo naišao baš u taj čas i
napipao ga, slučajno, u mraku. Bilo je tu više od jedne sile na djelu, Frodo. Prsten se
pokušao vratiti svom gospodaru. Skliznuo je bio Isilduru s ruke i izdao ga; a onda, kad mu
se pružila prilika domogao se sirotog Déagola, koji je zbog toga izgubio glavu, a nakon
toga Goluma, i njega je proždro. On mu više nije mogao biti od koristi: bio je odviše sitan
i bijedan, i dok je god bio s njim, nije mogao napustiti njegovo duboko jezerce. I tako,
kad mu se gospodar ponovo probudio i uputio do njega svoje mračne misli iz Mrkodola,
ostavio je Goluma. A onda ga je pokupila osoba kojoj bi se čovjek najmanje nadao na tom
mjestu: Bilbo iz Shirea. Iza svega toga je bilo nešto drugo na djelu, što nije bilo u planu
njegova tvorca. Ne mogu ti to izraziti jasnije nego da kažem da je Bilbu bilo suđeno da
nađe taj Prsten, a da to nije bila volja njegova tvorca. Ako je tako, onda je i tebi bilo
suđeno da dođeš do tog Prstena. Ta te pomisao može samo ohrabriti."
"Ništa mene ta pomisao ne ohrabruje" odbrusi Frodo. "Doduše, nisam siguran da
vas razumijem. Ali kako ste vi doznali sve to o Prstenu i o Golumu? Da li vi to zbilja sve
znate, ili još uvijek samo nagađate?"
Gandalf pogleda Froda a oči mu se zakrijese.
"Mnogo sam znao, a mnogo sam i naknadno doznao" odgovori mu. "Ali neću sad
tebi podnositi izvještaj o tome što sam sve radio. Priča o Elendilu i Isilduru i Prstenu
Vladaru poznata je svim Mudrima. Tvoj je Prsten dokazao da je upravo taj Jedinstveni
Prsten i samim natpisom što se pojavio u vatri, bez obzira na sve druge dokaze."
"A kad ste vi to otkrili?" presiječe ga Frodo u riječi.
"Pa naravno, upravo maloprije u ovoj sobi" oštro odgovori čarobnjak. "Ali
očekivao sam da ću ugledati taj natpis. Vratio sam se sa sumornih putovanja i dugog
traganja da izvršim ovu posljednju provjeru. To je posljednji dokaz i sad je sve bjelodano
jasno. Trebalo je malo razmišljanja da se ustanovi koja je bila prava Golumova uloga i da
se njome popuni praznina u priči. Možda sam ja doista počeo od nagađanja o Golumu, ali
sad više ništa ne nagađam. Sad znam. Vidio sam ga."
"Vidjeli ste Goluma?"
"Da. Bilo je jasno da ga treba pronaći, ako se ikako može. Pokušavao sam to nekad
davno, ali tek sam sad napokon uspio."
"Što se zapravo dogodilo kad mu je Bilbo umaknuo? Znate li možda?"
"Nije mi posve jasno. Ovo što sam ti ispričao, to je ono što mi je sam Golum bio
voljan kazati; iako, naravno, ne ovako kako sam ja tebi iznio. Golum je lažljivac pa mu
moraš prosijavati riječi. Tako je, na primjer, za Prsten rekao da ga je dobio na dar za
rođendan i ostao je pri tome. Rekao je da ga je dobio od svoje bake koja je imala mnogo
takvih lijepih stvari. Smiješna priča! Nimalo ne sumnjam da je Sméagolova baka bila
matrijarh, velika ličnost na svoj način, ali je besmislena priča o tome kako je posjedovala
mnogo vilenjačkih prstenova pa ih je poklanjala, to je laž. Ali laž u kojoj je bilo i zrnce
istine. Goluma je progonilo umorstvo Déagola pa je izmislio tu svoju obranu koju je
ponavljao svome “zlatu” nebrojeno puta dok je glabao kosti u mraku i dok nije gotovo i
sam povjerovao u tu svoju laž. Njemu je doista toga dana bio rođendan, pa mu je Déagol
morao pokloniti taj prsten. Očito se prsten pojavio upravo zato da bude njegov dar. I zato
je to bio njegov rođendanski dar, i tako dalje, i tako dalje. Imao sam s njim strpljenja
koliko sam mogao, ali mi je istina bila strahovito važna pa sam na kraju morao biti i grub.
Zaplašio sam ga vatrom i izvukao od njega pravu istinu, malo-pomalo, uz mnogo
šmrcanja i cviljenja. Mislio je da je neshvaćen i da se s njim loše postupalo. Ali kad mi je
napokon ispričao svoju priču, kad je došao do kraja igre zagonetaka i Bilbova bijega, nije
mi htio ništa više reći osim u obliku nekakvih mutnih nagovještaja. Bio je prožet nekim
drugim, još većim strahom. Mrmljao je nešto o tome kako će se ponovo domoći svoga
vlasništva. Vidjet će još svijet hoće li on trpjeti da ga mlate nogama i tjeraju u rupu, a
onda još i opljačkaju! On sad ima dobrih prijatelja, dobrih i vrlo moćnih prijatelja koji će
mu pomoći. Baggins će mu to skupo platiti. To mu je bila misao vodilja. Mrzio je Bilba i
proklinjao ga. Štoviše, znao je odakle je Bilbo došao."
"Pa kako je to doznao?" upita ga Frodo.
"Što se tiče imena, Bilbo je bio toliko bedast da mu je sam rekao kako se zove, a
nakon toga Golumu, kad je izašao iz svoga skrovišta, nije bilo teško otkriti iz koje je
zemlje. O da, izašao je iz skrovišta. Pokazalo se da više žudi za svojim Prstenom nego što
se boji orkova, pa čak i svjetla. Nakon godinu-dvije izvukao se iz gorja. Vidiš, iako je još
patio od žudnje za njim, Prsten ga nije više proždirao, Golum je opet živnuo. Osjećao se
star, dozlaboga star, ali nije više bio onako plašljiv i bio je strahovito gladan. Još se bojao
svjetla i mrzio ga, posebno svjetlost sunca i mjeseca, i dovijeka će ih se bojati, mislim; ali
bio je lukav. Otkrio je da se može sakrivati od danjeg svjetla i mjesečine, da se može hitro
i nečujno kretati u gluho doba noći zahvaljujući svojim blijedim i hladnim očima i da
može loviti mala prestrašena i neoprezna stvorenja. Zahvaljujući svježoj hrani i svježem
zraku postao je jači i odvažniji. I našao je put do Mrkodola, kao što se moglo i očekivati."
"Jeste li ga ondje našli?" upita ga Frodo.
"Ondje sam ga vidio" odgovori Gandalf "ali je prije toga nadaleko lutao idući za
Bilbovim tragom. Od njega je bilo teško išta pouzdano doznati jer mu je govor prošaran
kletvama i prijetnjama. “A što je ono imalo u džempovima?” rekao je. “To nije htjelo reći,
nije, zlato moje. Mala varalica! To nije bilo pošteno pitanje. Ono je prvo varalo, prvo.
Prekršilo pravila. Trebalo je da ga zgnječimo, da, zlato moje! I zgnječit ćemo ga, zlato
moje!” Tako je neprestano govorio. Ne treba valjda navoditi daljnje primjere? Meni je
dojadio taj njegov govor. Ali iz nekih njegovih riječi ubačenih između režanja uspio sam
razabrati da su ga njegovi dobro podstavljeni tabani odnijeli na kraju do Esgarotha, pa čak
i do ulica Dôlja, gdje je potajno prisluškivao i zavirivao. E pa, vijesti o velikim
događajima bile su se proširile nadaleko i naširoko po Pustošiji, te su mnogi čuli za Bilba
i znali odakle je. Mi nismo ništa tajili o našem putovanju do njegove kuće na zapadu.
Golum je svojim dobrim sluhom uskoro doznao sve što ga je zanimalo."
"Pa zašto onda nije pošao dalje za Bilbom?" priupita ga Frodo. "Zašto nije došao u
Shire?"
"E, sad smo do toga došli" proslijedi Gandalf. "On je krenuo na ovu stranu i vratio
se na zapad, sve do Velike rijeke. Ali onda je skrenuo sa svog puta. Uvjeren sam da se
nije uplašio udaljenosti. Ne, nešto ga je drugo odvuklo na drugu stranu. Tako bar misle
moji prijatelji, oni koji su tragali za njim za moj račun. Prvi su mu ušli u trag šumski
vilenjaci zato što mu je trag bio još svjež. Vodio ih je kroz Mrkodol pa opet natrag, ali ga
nikad nisu ulovili. U šumi se uvelike pričalo o njemu, pričale su se užasne priče čak i
među zvijerima i pticama. Šumljaci su govorili da se vani proširio strah i trepet, da se
pojavio neki duh što pije krv, da se penje na drveće i traži gnijezda, da se zavlači u rupe i
traži mladunčad, da se uvlači kroz prozore i traži kolijevke. Ali na zapadnom rubu
Mrkodola trag je opet skrenuo nekud na jug, izgubio se s područja šumskih vilenjaka i
nestao. Tada sam ja ozbiljno pogriješio. Da, Frodo, pogriješio sam, i to ne prvi put, iako
se bojim da mi je to bila dosad najveća pogreška. Ostavio sam tu stvar na miru. Pustio
sam ga da ode, jer sam u to vrijeme imao mnogo drugih briga na pameti, a još sam se
uzdao u Sarumanovo znanje. Eto, to je bilo prije više godina. Platio sam odonda tu svoju
pogrešku mnogim sumornim i opasnim danima. Trag se bio odavno ohladio kad sam ga
iznova potražio, nakon Bilbova odlaska. I sve bi moje traganje bilo uzaludno da mi nije
priskočio u pomoć prijatelj: Aragorn, najveći svjetski putnik i tragač našega doba.
Zajedno smo tragali za Golumom uzduž i poprijeko po Pustošiji, bez nade, pa i bez
uspjeha. Ali napokon kad sam već odustao od traganja i krenuo na drugu stranu, pronađen
je Golum. Moj se prijatelj izvukao iz velikih pogibli i doveo mi sa sobom toga gnusnog
skota. Golum mi nije htio reći što je radio. Samo je slinio i govorio da smo okrutni,
gutajući svaki čas golum niz grlo; a kad smo ga pritegnuli, cvili je i previjao se, trljao
svoje dugačke šake, oblizivao prste kao da ga bole, kao da se prisjeća nekog davnog
mučenja. Ali bojim se da nema mjesta sumnji da je prevalio na svoj spori, gmizavi način,
korak po korak, milju po milju, put na jug, sve do daleke zemlje Mordor.
Teška je tišina pritisnula sobu. Frodo je čuo svoje srce kako mu lupa. Činilo se da
čak i vani sve miruje. Nije više bilo ni zvuka Samovih vrtlarskih škara.
"Da, sve do Mordora" ponovi Gandalf. "Na žalost, Mordor privlači sva zla
stvorenja, a Mračni moćnik upinje se iz petnih žila da ih tamo sve okupi. Neprijateljev
Prsten zacijelo je ostavio tragove i na Golumu tako te nije mogao odoljeti pozivima. Svi
su tada šaputali o novoj sjenci na jugu i o tome kako ona mrzi zapad. Ondje su bili
Golumovi krasni novi prijatelji koji će mu pomoći da se osveti! Jadna budala! U toj će
zemlji naučiti mnogo više nego što će mu biti po volji. I kad-tad, dok se bude vrzmao i
njuškao oko granice, uhvatit će ga i privesti – na saslušanje. Sve se bojim da je tako
nekako i bilo. Kad je pronađen, već je dugo bio ondje i upravo se vraćao. Po nekom zlom
poslu. Ali to sad više nije važno. Ono je najgore već bio počinio. Da, na žalost!
Neprijatelj je od njega saznao da je Jedinstveni Prsten ponovo pronađen. On zna gdje je
Isildur pao. Zna gdje je Golum našao Prsten. Zna da je to jedan od Velikih Prstenova jer
mu je podario dug život. Zna da nije jedan od ona Tri, jer se oni nisu bili ni izgubili niti
podnose kakvu štetu. Zna da nije ni jedan od onih Sedam pa ni jedan od onih Devet, jer je
o njima sve poznato. Zna da je to onaj Jedan Prsten. Napokon je Neprijatelj, mislim, čuo
za hobite i Shire. Shire; možda ga upravo traži ako već nije otkrio gdje je. Zbilja, Frodo,
bojim se da Neprijatelj možda čak misli kako je dugo nezapaženo prezime Baggins
odjednom postalo važno."
"Ali to je užasno!" uzvikne Frodo. "Kudikamo gore nego što sam mogao i zamisliti
na temelju vaših nagovještaja i upozorenja. O Gandalfe, najbolji moj prijatelju, što mi je
činiti? Sad se već stvarno bojim. Što mi je činiti? Baš mi je žao što Bilbo nije proburazio
toga gnusnog skota kad mu se pružila prilika!"
"Žao? Upravo ga je sažaljenje spriječilo u tome. Sažaljenje i milosrđe: da ne ubija
bez potrebe. I za to je bio dolično nagrađen, Frodo. Vjeruj mi da mu je zlo toliko malo
naškodilo i da se na kraju spasio upravo zato što je na taj način postao vlasnik toga
Prstena. Uz pomoć sažaljenja."
"Oprostite" reče Frodo. "Ali prestravljen sam i ne osjećam sažaljenje prema
Golumu."
"Ti ga još nisi vidio" upadne mu Gandalf u riječ.
"Nisam, niti ga želim vidjeti" odvrati Frodo. "Ja vas zbilja ne razumijem. Hoćete li
možda reći da ste ga vi, i vilenjaci, ostavili navlaš da živi nakon svih onih njegovih
jezovitih nedjela? Pa on je sad u najmanju ruku isto tako zao kao i kakav ork, naprosto
nam je neprijatelj. Zaslužio je smrt."
"Zaslužio je! Rekao bih da jest. Mnogi koji žive zaslužili su smrt. A neki koji
umiru zaslužili su život. Zar im ga možeš dati? Zato nemoj biti tako revan u izricanju
smrtnih osuda. Jer čak ni najveći mudraci ne mogu sagledati sve ciljeve. Ja se baš ne
nadam da se Golum može popraviti prije nego što umre, ali i to je moguće. Osim toga,
vezan je uz sudbinu Prstena. Srce mi govori da će još odigrati određenu ulogu, prije kraja,
dobru ili zlu, a kad do toga dođe, možda će Bilbovo sažaljenje odrediti mnogima sudbinu
– pa i tebi, među ostalima. Vilenjaci ga drže u zatvoru, ali u postupanju s njim iskazuju
svu dobrotu koju nose u svojim mudrim srcima."
"Pa ipak" opet će Frodo "kad već Bilbo nije mogao ubiti Goluma, radije bih da nije
zadržao Prsten. Radije bih da ga nije ni našao, i da Prsten nije došao do mene! Zašto ste
me nagovorili da ga zadržim? Zašto me niste natjerali da ga bacim ili da ga uništim?"
"Nagovorio? Natjerao?" ponovi čarobnjak. "Zar nisi slušao sve ovo što sam ti
govorio? Uopće ne misliš što govoriš. Očito bi pogriješio da si ga bacio. Ovi Prstenovi
imaju sposobnost da ih drugi pronađu. U zlim je rukama mogao počiniti veliko zlo. Što je
najgore, mogao je pasti u ruke Neprijatelju. Zapravo bi se to jamačno i dogodilo jer je ovo
Jedinstveni Prsten, Vladar, a Neprijatelj se trudi svim silama da ga pronađe ili da ga
privuče sebi. Dakako, dragi moj Frodo, da je Prsten bio opasan za tebe i da me je to
ozbiljno brinulo. Ali toliko je toga bilo na kocki da sam morao ponešto i riskirati –
premda čak i onda kad sam bio daleko odavde nije bilo dana a da Shire nisu motrile
budne oči. Dok god se nisi služio njime, mislio sam da Prsten neće trajno utjecati na tebe,
bar ne zadugo. Ne smiješ zaboraviti da sam ja prije devet godina, kad smo se posljednji
put vidjeli, još malo što pouzdano znao.
"Ali zašto da ga ne uništimo, kao što kažete da je trebalo odavno učiniti?" ponovo
uzvikne Frodo. "Da ste me upozorili ili da ste mi bar javili, ja bih ga se već bio
oslobodio."
"Misliš da bi? A kako bi to izveo? Jesi li ikad pokušao?"
"Nisam. Pa valjda bih ga mogao razbiti čekićem, ili ga istopiti?"
"Pokušaj!" reče mu Gandalf. "Pokušaj sad odmah."
Frodo ponovo izvadi Prsten iz džepa i pogleda ga. Sad je Prsten bio ravan i gladak,
bez znaka ili šava koji bi se mogao na njemu raspoznati. Zlato je bilo sjajno i čisto, a
Frodo pomisli kako mu je boja jarka i krasna, i kako je savršeno okrugao. Bijaše to divna
i vrlo skupocjena stvarca. Kad ga je izvadio, kanio ga je baciti u najveći žar u vatri, ali je
sad uvidio da to ne može učiniti bez velike borbe u sebi. Neodlučno je odvagnuo Prsten u
ruci sileći se da se prisjeti svega onoga što mu je Gandalf rekao, a onda snagom volje
učini pokret kao da će ga baciti – ali ustanovi da ga je umjesto toga strpao u džep.
Gandalf se sumorno nasmije.
"Vidiš li? Ni ti ga, Frodo, ne možeš više tako lako pustiti, niti si voljan da ga
oštetiš. Ni ja te ne bih mogao na to “natjerati” – osim silom, kad bih ti slomio volju. Ali
sila je beskorisna ako želiš slomiti Prsten. Čak i kad bi ga udario teškim maljem, ne bi mu
ništa naudio. Ništa mu ti ne možeš svojim rukama, ni ja svojima. Dakako da se na ovoj
tvojoj maloj vatri ne bi moglo rastaliti ni obično zlato. Ovaj je Prsten već prošao kroz nju
neoštećen, čak se nije ni zagrijao. Ali nema u Shireu te kovačnice u kojoj bi se mogao i
najmanje izmijeniti. Čak ni nakovnji i peći patuljaka ne bi mu ništa mogli. Rečeno je da bi
zmajev oganj mogao rastaliti i satrti Prstenove moći, ali nema više na svijetu zmaja čiji bi
stari oganj bio dovoljno snažan za tako nešto. Nije nikad ni bilo takvog zmaja, čak ni
Ancalagon Crni, koji bi mogao nauditi Jedinstvenom Prstenu, Prstenu-Vladaru, zato što je
njega izradio sam Sauron. Postoji tek jedan način: pronaći Napukline Kobi u dubinama
Orodruina, Vatrene gore, i baciti Prsten u njih ako ga doista želiš uništiti, spremiti
zauvijek izvan domašaja Neprijatelja."
"Ja ga zaista želim uništiti!" uzvikne Frodo. "Ili da ga tko drugi uništi! Ja nisam
stvoren za opasne pothvate. Najradije bih da nisam nikad ni vidio ovaj Prsten! Zašto sam
uopće došao do njega? Zašto sam baš ja izabran?"
"Na takva pitanja nema odgovora" pripomene Gandalf. "Možeš biti siguran da to
nije bilo zbog neke vrline koje drugi nemaju: u najmanju ruku nije zbog tvoje moći ni
mudrosti. Ipak, izabran si i stoga se moraš poslužiti snagom, srcem i umom kakve
posjeduješ."
"Ali ja imam vrlo malo od svega toga! Vi ste mudri i snažni. Ne biste li vi radije
preuzeli Prsten?"
"Ne bih!" uzvikne Gandalf i skoči na noge. "S tom moći, moja bi moć bila odviše
velika i strašna. A Prsten bi stekao još veću i kobniju moć nada mnom." On sijevne očima
a lice mu se ozari nekakvom nutarnjom vatrom. "Nemoj me iskušavati! Jer ja ne želim
postati drugi Gospodar tame. A put Prstena do mog srca vodi preko samilosti, samilosti
spram slabosti i želje za snagom da činim dobro. Nemoj me iskušavati! Ne bih se usudio
uzeti ga, čak ni na čuvanje, da ga i ne koristim. Želja da se njime služim bila bi prevelika
za moju snagu. A snaga će mi biti i te kako potrebna. Preda mnom su velike opasnosti."
On priđe prozoru, odgrne zastore i otvori kapke. U sobu iznova nahrupi svjetlo.
Sam je prolazio stazom zviždučući.
"A sad" nastavi čarobnjak okrećući se opet Frodu "na tebi je da se odlučiš. Ja ću ti
uvijek pomagati." Položi ruku Frodu na rame. "Pomagat ću ti nositi to breme dok ga god
budeš morao nositi. Ali uskoro moramo nešto poduzeti. Neprijatelj napreduje."
Zavladala je duga šutnja. Gandalf je opet sjeo potežući dim iz lule. Reklo bi se da
je duboko zamišljen. Oči su mu na prvi pogled bile zatvorene, ali je ispod vjeđa pomno
motrio Froda. Frodo je pak netremice gledao u crveni žar na ognjištu sve dok mu nije
ispunio cijelo vidno polje, reklo bi se da zuri u duboke vatrene bunare. Mislio je na po zlu
čuvene Napukline Kobi i na užas Vatrene gore.
"No!" napokon će Gandalf. "O čemu razmišljaš? Jesi li odlučio što ćeš?"
"Nisam!" odgovori Frodo dolazeći k sebi iz tame i zapažajući, na svoje veliko
čudo, da oko njega nije mrak i da kroz prozor vidi suncem obasjani vrt. "A možda i
jesam? Koliko sam razumio ono što ste mi rekli, morao bih valjda zadržati i čuvati Prsten,
bar za sada, što god mi on učinio."
"Ma što on učinio, bit će to sporo, trebat će mu vremena da ti nanese zlo, ako ga
zadržiš s tom namjerom" reče Gandalf.
"Nadajmo se da će biti tako" otpovrne Frodo. "Ali nadam se da ćete uskoro naći
nekog boljeg čuvara. Čini mi se da ću dotle ja predstavljati opasnost za sve koji žive u
mojoj blizini. Ne mogu nikako zadržati Prsten i ostati ovdje. Morao bih napustiti Vrećasti
vijenac, napustiti Shire, sve napustiti i otići." Uzdahne. "Htio bih spasiti Shire ako mogu...
iako sam ponekad mislio da su stanovnici Shirea neizrecivo glupi i dosadni, i da bi im
potres ili najezda zmajeva možda dobro došli. Ali sad više ne mislim tako. Mislim da će
mi lutanje biti podnošljivije dok god Shire bude iza mene, siguran i bezbrižan, jer ću znati
da negdje imam čvrst oslonac, premda se više neću moći vratiti. Dakako da sam katkad
pomišljao da odem odavde, ali sam mislio da bi to bila neka vrsta odmora, niz pustolovina
sličnih Bilbovim, ili još nešto bolje, što bi se završilo mirom. Ali ovo bi značilo
progonstvo, bježanje iz jedne opasnosti u drugu koje bi me pratile na putu. A morao bih
valjda poći sam ako želim to učiniti i spasiti Shire. Osjećam se tako sitan i iščupan iz
korijena, i tako... očajan. Neprijatelj je tako jak i strašan."
Iako nije više ništa rekao Gandalfu, dok je govorio u srcu mu se upalila silna želja
da pođe za Bilbom – da pođe za Bilbom, da ga možda čak i pronađe. Ta je želja bila
toliko snažna da je nadvladala u njemu strah: gotovo da je bio spreman istog časa istrčati
bez klobuka na cestu, kao što je Bilbo učinio ovakvog jednog jutra prije mnogo mnogo
godina.
"Dragi moj Frodo!" usklikne Gandalf. "Hobiti su zaista neobična stvorenja, kako
već rekoh. Za mjesec dana čovjek može naučiti sve što se zna o njihovu ponašanju, a opet
će ga iznenaditi u kritičnom trenutku i za sto godina. Ne mogu reći da sam očekivao takav
odgovor, čak ni od tebe. Ali Bilbo nije pogriješio kad te je izabrao za svoga nasljednika,
iako nije tada možda ni slutio koliko je to važno. Bojim se da imaš pravo. Prsten neće
moći dugo ostati skriven u Shireu, pa ćeš radi sama sebe, ali i radi drugih, morati otići i
odreći se prezimena Baggins. Pod tim prezimenom ne bi bio siguran izvan Shirea, ni u
Pustošiji. Ja ću ti sada dati jedno drugo prezime za put. Putovat ćeš kao gospodin
Podgorski. Ali mislim da ne moraš putovati sam. Ne moraš ako poznaješ nekog u koga se
možeš pouzdati i tko bi bio voljan putovati s tobom – i koga bi ti bio voljan povesti u
nepoznate opasnosti. Ali, budeš li tražio suputnika, budi oprezan u biranju! I pazi što
govoriš, čak i najboljim prijateljima! Neprijatelj ima mnogo uhoda i mnogo načina da
čuje što se priča."
Iznenada ušuti kao da nešto osluškuje. Frodo primijeti da je i unutra i vani posve
tiho. Gandalf se prikrade prozoru. Zatim naglo skoči do podboja i zagrabi dugačkom
rukom pod prozor. Razlegne se jauk i pojavi se kovrčava glava Sama Gamgeeja
potegnuta za uho.
"Gle, gle, tako mi brade!" uzvikne Gandalf. "Nije li ovo Sam Gamgee? A što ti
radiš ovdje?"
"Blagoslovljeni da ste, gospodin Gandalfe!" odvrati Sam. "Ništa! Samo što sam
dotjerivo rub travnjaka ispod prozora, ako me razumijete."
Pa dohvati svoje škare i pokaže ih kao dokazni materijal.
"Ne razumijem" mrko će Gandalf. "Već prilično dugo ne čujem zvuk tih tvojih
škara. Koliko si nas dugo tu prisluškivao?"
"Prisluškinjo, gospodine? Oprostite, al ne razumijem vas pravo. Nema u
Vrećastom vijencu nikakih sluškinja, bar koliko ja znam."
"Ne budali! Što si sve čuo, i zašto si nas slušao?"
Gandalf sijevne očima i nakostriješi obrve poput čekinja.
"Gospodine Frodo, molim vas!" uzvikne Sam tresući se kao riba na vodi. "Ne dajte
mu, gospodine, da me iznakazi. Ne dajte mu da me pretvori u neku neman! Moj bi se ćaća
ozbiljno zabrinuo. Nisam mislio ništa zlo, poštenja mi, gospodine!"
"Neće ti on ništa" reče Frodo i samo što ne prasne u smijeh, iako je bio i sam
iznenađen i prilično zbunjen. "Zna Gandalf isto kao i ja da nisi mislio ništa zlo. Samo se
saberi i odgovaraj na njegova pitanja!"
"Pa ovaj, gospodine" reče Sam podrhtavajući i dalje "čuo sam koješta što nisam
baš dobro razumio, o nekom neprijatelju, o prstenovima, i o gospodinu Bilbu, gospodine,
i o zmajevima, i o nekoj vatrenoj gori i... i o vilenjacima, gospodine. Slušo sam vas zato
što nisam mogo da ne slušam, ako razumijete šta oću da kažem. Blagoslovljeni bili,
gospodine, al ja zbilja volim slušat takve priče. I vjerujem u njih, ma šta o njima Ted
govorio. O vilenjacima, gospodine! O, kako bi njih volio da vidim! Ne biste li me htjeli
povest sa sobom da vidim te vilenjake gospodine, kad budete išli na put?"
Iznenada se Gandalf nasmije.
"Hodi unutra!" vikne, pa ispruži obje ruke i podigne zapanjenog Sama, skupa s
njegovim škarama i ostrišcima trave, te ga spusti na pod u sobi. "Da te povede da vidiš
vilenjake, a?" reče pozorno motreći Sama, ali mu na licu titraše osmijeh. "Čuo si dakle da
gospodin Frodo odlazi na put?
"Jesam, gospodine. Zato sam se i zagrcnuo, valjda ste me onda i čuli. Nisam htio,
gospodine, al mi je izletilo, bio sam toliko uzbuđen."
"Tu ti ne mogu pomoći, Sam" tužno će Frodo. Iznenada je pojmio da će zbog
bijega iz Shirea biti više bolnih rastanaka nego što je puko kazivanje zbogom uobičajenim
udobnostima u Vrećastom vijencu. "Ja ću doista morati na put. Ali" tu oštro pogleda
Sama "ako ti je zbilja stalo do mene, moraš sve ovo zadržati u najvećoj tajnosti.
Razumiješ? Ako ne zadržiš, ako samo pisneš nekome o ovome što si ovdje čuo, onda se
nadam da će te Gandalf doista pretvoriti u pjegavu žabu a vrt napuniti bjelouškama."
Sam padne na koljena dršćući.
"Ustaj, Sam!" zapovjedi mu Gandalf. "Ja sam nešto bolje smislio. Nešto čime ću ti
začepiti usta i ujedno te dolično kazniti zbog prisluškivanja. Poći ćeš na put s gospodinom
Frodom."
"Ja, gospodine?" usklikne Sam i skoči na noge kao pas koga su pozvali u šetnju.
"Ipak ću vidit vilenjake i sve drugo! Huuura!" uzvikne i brizne u plač.
