rebalo bi krenuti tiho, i trebalo bi krenuti uskoro" reče Gandalf. Prošla su već dvatri
tjedna a Frodo još nije davao znaka da je spreman krenuti.
"Znam. Ali teško je učiniti i jedno i drugo" napomene on. "Ako jednostavno
nestanem kao Bilbo, začas će se ta vijest pronijeti Shireom."
"Dakako da ne smiješ nestati!" reče Gandalf. "To nikako ne bi valjalo! Ja sam
rekao uskoro, a ne odmah. Ako smisliš neki način da se izvučeš iz Shirea a za to ne
saznaju svi odjednom, to bi vrijedilo kraće odgode. Ali ne smiješ previše odgađati."
"Kako bi bilo da to bude na jesen, na naš rođendan, ili poslije njega?" priupita ga
Frodo. "Mislim da bih do tada mogao sve pripremiti kako valja."
Istini za volju, sad kad je trebalo krenuti, nekako mu se nije išlo. Vrećasti vijenac
nije mu godinama izgledao tako poželjno prebivalište pa je želio uživati u njemu najviše
što može tog posljednjeg ljeta u Shireu. Znao je da će mu na jesen srce biti bar malo
sklonije putovanju, kao što se uvijek događalo u to doba godine. Zapravo je bio u sebi
nakanio otputovati na svoj pedeseti rođendan, a na Bilbov sto dvadeset i osmi. Nekako
mu se činilo da će to biti pravi dan da pođe njegovim stopama. Najviše mu je bilo stalo do
toga da pođe za Bilbom, i jedino mu je zbog toga pomisao na odlazak bila podnošljiva.
Mislio je što je manje mogao na Prsten i na to kamo će ga on na kraju možda odvesti.
Ipak nije govorio Gandalfu što sve misli. A uvijek je bilo teško reći što sve čarobnjak
sluti.
Pogledao je Froda i osmjehnuo se.
"Dobro" reče mu. "Mislim da će to biti u redu... ali ne smije biti nimalo kasnije. Ja
sam već poprilično zabrinut. Dotle se čuvaj i pazi da se ne odaš kamo se spremaš! I
pobrini se da se Sam Gamgee ne izbrblja. Ako se izbrblja, ja ću ga stvarno pretvoriti u
žabu."
"Što se tiče toga kamo idem" reče Frodo "teško bih to mogao ikom odati jer mi ni
samom nije jasno kamo idem."
"Ne budi smiješan!" reče mu Gandalf. "Ja ne mislim na to da ne ostavljaš svoju
buduću adresu na pošti! Ali svakako odlaziš iz Shirea... a to se ne smije saznati sve dok
daleko ne odmakneš. Morat ćeš otputovati, ili barem krenuti, bilo na sjever, na jug, na
zapad ili na istok... ali za taj smjer ne smije nitko znati."
"Bio sam toliko zaokupljen mislima na odlazak iz Vrećastog vijenca i na rastanak
da se nisam ni sjetio u kojem ću smjeru krenuti" reče Frodo. "Jer kamo zapravo idem? I
po čemu ću se ravnati na putu? Što će mi biti zvijezda vodilja? Bilbo je bio krenuo u
potragu za blagom, tamo i opet natrag, a ja idem da izgubim blago, i da se ne vratim,
koliko mogu vidjeti."
"Ali ti ne možeš daleko vidjeti" reče mu Gandalf. "Ne mogu ni ja. Možda će ti
zadaća biti da potražiš Napukline Kobi, a možda je taj pothvat namijenjen drugima, ne
znam. Bilo kako mu drago, ti još nisi spreman za taj dugi put."
T
"Bogme nisam!" odvrati Frodo. "Ali u kojem ću smjeru krenuti?"
"Prema opasnosti, ali ne suviše naglo niti suviše izravno" odgovori čarobnjak.
"Ako baš želiš čuti moj savjet, pođi u Rivendell. To putovanje ne bi smjelo biti odviše
pogibeljno, premda je taj put teži nego što je nekad bio, a još će se i pogoršati kako
godina odmiče."
"Rivendell!" reče Frodo. "Dobro, krenut ću na zapad. Povest ću sa sobom Sama da
vidi vilenjake; on će se bar tome obradovati."
Govorio je olako, ali mu se u srcu odjednom probudila želja da vidi kuću Elronda
Poluvilenjaka i da udahne zrak te dubodoline u kojoj mnogi pripadnici vilinskog naroda
još žive u miru.
Jedne ljetne večeri neobična je vijest doprla do Bršljanova grma i Zelenog zmaja.
Divove i druge kobne znake na granicama Shirea bjehu zasjenila važnija zbivanja:
gospodin Frodo prodaje Vrećasti vijenac, zapravo ga je već prodao – Sackville-
Bagginsovima!
"I to za lijepu svoticu" govorili su jedni.
"Budzašto" tvrdili su drugi, što je bilo mnogo vjerojatnije jer je gospa Lobelia bila
kupac. (Otho je bio umro prije nekoliko godina, u zreloj ali skromnoj dobi od 102
godine.)
Više nego sama cijena bijaše sporan razlog radi kojeg je gospodin Frodo prodao
svoju lijepu rupu. Nekolicina je zastupala mišljenje – podupirano klimanjem glavom i
nagovještajima samoga gospodina Bagginsa – da je Frodu ponestalo novca pa da će se
odseliti iz Hobbitona, i od novca koji je dobio prodajom živjeti mirno dolje u Bucklandu
sa svojom rodbinom Brandybuckovima. "Samo što dalje od Sackville-Bagginsovih!"
dodavali su neki. Ali mišljenje o neizmjernom bogatstvu Bagginsovih iz Vrećastog
vijenca bijaše toliko duboko da je većini bilo teško u to povjerovati, teže nego u bilo koji
drugi razumni ili nerazumni razlog koji im je mogao pasti na pamet: većina je to
pripisivala nekoj mračnoj i još neotkrivenoj Gandalfovoj spletki. Premda se Gandalf
držao po strani i nije nikud izlazio po danu, svi su znali da se “krije u Vrećastom vijencu”.
Ali, kako se selidba uklapala u čarobnjakove naume, nije bilo ni najmanje dvojbe da se
Frodo Baggins vraća u Buckland.
"Da, selim se na jesen" govorio je Frodo. "Merry Brandybuck upravo traži za mene
neku zgodnu malu rupu, ili možda kakvu kućicu."
Zapravo je on uz Merryjevu pomoć već bio izabrao i kupio kućicu u Crickhollowu,
selu iza Buckleburyja. Pred svima je osim pred Samom tvrdio da će se ondje trajno
nastaniti. Tu mu je zamisao bila nadahnula nakana da krene na istok; jer Buckland se
nalazio na istočnoj granici Shirea, a kako je ondje proveo djetinjstvo, njegov povratak u
taj kraj djelovat će barem uvjerljivo.
Gandalf se zadržao u Shireu više od dva mjeseca. Tada je jedne večeri, potkraj
mjeseca lipnja, uskoro pošto je Frodo napokon skovao svoj plan, iznenada najavio da
sutradan odlazi.
"Samo na kraće vrijeme, nadam se" reče. "Ali idem dolje iza južnih granica da
doznam novosti, ako mognem. Dangubio sam dulje nego što je trebalo."
Iako je govorio vedro, Frodu se učinilo da je poprilično zabrinut.
"Da se nije što dogodilo?" upita ga.
"Ma nije, samo sam čuo nešto što me je uznemirilo i što moram provjeriti. Ako
budem smatrao da ipak moraš odmah krenuti, smjesta ću se vratiti ili ću ti bar poslati
poruku. A dotle se ti drži svoga plana, samo budi oprezniji nego ikad, osobito pazi na
Prsten! Dopusti da ti još jednom ponovim: nemoj se služiti njime!"
Otišao je u zoru.
"Mogu se vratiti svakog dana" rekao je još. "Doći ću najkasnije do oproštajne
proslave. Možda ću ti ipak još zatrebati na putu."
"Frodo je isprva bio ozbiljno uznemiren, i često se pitao što li je to Gandalf mogao
čuti, ali ga je nelagoda prošla, a po lijepom vremenu zaboravio je malo-pomalo na svoje
brige. Malokad je u Shireu bilo tako divno ljeto i tako bogata jesen: stabla su se povijala
pod teretom jabuka, med je kapao iz saća, žito je bilo visoko i puno zrnja.
Jesen je bila poodmakla kad je Frodo ponovo počeo brinuti za Gandalfa. Prolazio
je mjesec rujan a od njega još nije bilo nikakvih vijesti. Približavali su se rođendan i
selidba, a Gandalf još nije dolazio niti je stizala poruka od njega. U Vrećastom vijencu
zavladala je užurbanost. Stigli su i Frodovi prijatelji da mu pomognu oko spremanja za
put: bijahu to Fredegar Bolger i Folco Boffin te, naravno, njegovi ponajbolji prijatelji
Pippin Took i Merry Brandybuck. Svi skupa okrenuli su rupu naglavce.
Na dan 20. rujna krenula su dvoja pretovarena kola u Buckland odvozeći sa sobom
pokućstvo i neprodane predmete u njegov novi dom, preko mosta na Brandywineu.
Sutradan se Frodo uistinu zabrinuo i neprestance izgledao hoće li naići Gandalf. Jutro je u
četvrtak, na njegov rođendan, osvanulo vedro i lijepo kao nekoć davno na dan Bilbove
velike proslave. Gandalfa svejednako nije bilo. Navečer je Frodo priredio oproštajnu
proslavu: vrlo skromnu, samo večeru za sebe i četvoricu svojih pomagača, ali je bio
zabrinut i nije mu bilo do slavlja. Tištala ga je pomisao da će se uskoro morati rastati sa
svojim mladim prijateljima. Nije bio načisto kako da im priopći tu vijest.
Međutim, četvorica mladih hobita bijahu izvrsno raspoloženi pa je proslava
uskoro, unatoč Gandalfovoj odsutnosti, postala vrlo vesela. U blagovaonici su ostavili
samo stol i stolice, ali su jela bila izvrsna i vino dobro: Frodo nije bio prodao vino
Sackville-Bagginsovima.
"Što god se dogodilo s ostalim mojim stvarima, kad padnu u šape Sackville-
Bagginsovima, barem sam ovo ovdje dobro udomio!" reče Frodo i iskapi čašu. Bijahu to
posljednje kapi “Starih vinograda”.
Pošto su otpjevali mnogo pjesama i popričali o mnogim zgodama koje su zajedno
doživjeli, nazdravili su Bilbu za rođendan i, prema Frodovu običaju, popili u njegovo i
Bilbovo zdravlje. Zatim su izašli da udahnu svježeg zraka i bace pogled na zvijezde, a
onda su otišli na počinak. Frodova je proslava prošla a da se Gandalf nije pojavio.
Sutradan su ujutro preostalu prtljagu natovarili na još jedna kola. Merry je preuzeo
brigu o njima i odvezao se s Debelim (kako su zvali Fredegara Bolgera).
"Netko mora prvi otići tamo da zagrije kuću prije nego što ti dođeš" rekao je
Merry. "E pa, do viđenja... do prekosutra, ako ne zaspiš na putu!"
Folco se poslije ručka vratio kući, ali Pippin je ostao. Frodo je bio nemiran i
zabrinut, uzalud osluškujući neće li čuti kakav šum od Gandalfa. Nakanio ga je još čekati
do mraka. Nakon toga, ako ga Gandalf hitno zatreba, doći će on već za njim u
Crickhollow, a možda će čak stići tamo i prije njega. Jer Frodo će putovati pješice.
Naumio je – radi užitka i posljednjeg pogleda na Shire koliko i radi bilo kojeg drugog
razloga – propješačiti laganim korakom udaljenost od Hobbitona do skele na
Buckleberryju.
"Moram hodati da se vratim u formu" reče gledajući se u prašnom zrcalu u
polupraznom predsoblju. Dugo već nije malo više pješačio pa je pomislio kako mu odraz
djeluje prilično mlohavo.
Nakon ručka su stigli Sackville-Bagginsi, Lobelia i njen žutokosi sin Lotho, na
Frodovo veliko nezadovoljstvo.
"Napokon naše!" rekla je Lobelia kad su ušli unutra. To nije bilo baš pristojno, a
nije bila ni istina jer je prodaja rupe u Vrećastom vijencu stupala na snagu tek u ponoć.
Ali možda se Lobeliji može oprostiti jer je morala čekati na Vrećasti vijenac oko
sedamdeset sedam godina dulje nego što se bila nadala, pa joj je sad bilo već sto godina.
Kako bilo da bilo, došla je provjeriti da nije odneseno ništa od onoga što je platila, i da
preuzme ključeve. Trebalo je poprilično vremena da se zadovolji, jer je sa sobom donijela
kompletan popis stvari i prošla ga od početka do kraja. Naposljetku je otišla s Lothom i
rezervnim ključem i obećanjem da će je drugi ključ čekati kod Gamgeejevih u
Vrbopucovoj ulici. Frktanjem je jasno pokazala kako misli da bi Gamgeejevi mogli
prekonoć opljačkati rupu. Frodo joj nije ni čaj ponudio.
Popio ga je s Pippinom i Samom Gamgeejem u kuhinji. Službeno je bilo
objavljeno da će Sam poći u Buckland “služiti kod gospodina Froda i voditi brigu o
njegovu malom vrtu.” Takav je dogovor odobrio Čiča, iako mu je to bila slaba utjeha s
obzirom na izglede da će mu Lobelia biti susjeda.
"Naš posljednji obrok u Vrećastom vijencu!" reče Frodo odgurujući stolac. Pranje
posuđa prepustili su Lobeliji. Pippin i Sam zavezali su tri naprtnjače i poslagali ih u
predsoblju. Pippin je izašao da se posljednji put prošeta po vrtu. Sam je nekud nestao.
Zašlo je sunce. Vrećasti vijenac izgledao je tužno, sumorno i neuredno. Frodo je
švrljao po poznatim mu sobama i gledao kako zrake sunca na zalasku blijede i kako se
sjene izvlače iz kutova. Unutra se hvatao mračak. Izašao je i sišao do vratnica na dnu
staze, a onda kratkim puteljkom izbio na Briježnu ulicu. Sve se nešto nadao da će ugledati
Gandalfa kako mu u suton dolazi u susret.
Nebo bijaše vedro a zvijezde sve više blistahu.
"Bit će lijepa noć" reče naglas. "Dobro za početak. Baš sam raspoložen za
pješačenje. Ne smijem se više ovdje zadržavati. Krenut ću na put, a Gandalf neka dođe za
mnom!"
Okrene se da se vrati, ali onda zastane jer je čuo nečije glasove iza samog ugla na
kraju Vrećopucove ulice. Jedan je glas bio svakako Čičin, a drugi mu je bio nepoznat i
nekako neugodan. Nije razumio što govori, ali je čuo što mu Čiča odgovara, prilično
prodornim glasom. Reklo bi se da je starac usplahiren.
"Ne, gospodin Baggins je otputovo. Jutros je otputovo, a š njim i moj Sam; odvezo
je sve sa sobom. Da, prodo je sve i ošo, kad vam velim. Zašto? Pa to nije moja briga, niti
vaša. Kud je ošo? Pa to nije nikaka tajna. Odselio se u Bucklebury il tamo neđe, bogme
nekud daleko. Jest, jest... lijep komad puta. Ja nisam nikad bijo tako daleko; čudan je
svijet tamo u Bucklandu. Ne, ne mogu mu prenest nikaku poruku. Laka vam noć!"
Koraci se udalje niz Brijeg. Frodo se pomalo čudio što mu je odlanulo kad je
shvatio da koraci nisu produžili uzbrdo. “Bit će da mi je dozlogrdilo sve ovo ispitivanje i
njuškanje”, pomisli. “Kako su svi skupa radoznali!” Umalo da nije otišao pitati Čiču tko
je bio taj ispitivač, ali onda bolje (ili gore) porazmisli, okrene se i brže vrati do Vrećastog
vijenca.
Pippin je sjedio na svojoj naprtnjači u predsoblju. Sama nije bilo. Frodo zakorači
kroz vrata u mraku.
"Sam!" vikne. "Sam! Vrijeme je!"
"Evo me, gospodine!" dopre odgovor odnekud iznutra, a za njim se pojavi Sam
brišući usta. Opraštao se bio s bačvom piva u podrumu.
"Sam, je li sve ukrcano?" priupita ga Frodo.
"Jest, gospodine. Ja sam se podmirio na neko vrijeme, gospodine."
Frodo je zatvorio i zaključao okrugla vrata i predao ključ Samu.
"Odnesi ovo kući, Sam!" reče mu. "Onda presijeci preko Vrećopucove i dođi za
nama što brže budeš mogao do onih vratnica na putu iza livada. Noćas ne idemo kroz
selo. Previše je naćuljenih ušiju i znatiželjnih očiju."
Sam otrči glavom bez obzira.
"E pa, konačno ćemo krenuti!" reče Frodo. Uprte naprtnjače, uzmu štapove i zađu
za ugao zapadne strane rupe u Vrećastom vijencu. "Zbogom!" reče Frodo gledajući u
tamne, bezizražajne prozore. Mahne rukom a onda se okrene i pođe Bilbovim stopama a
da nije to ni znao, hitajući za Peregrinom niz vrtnu stazu. Preskoče živicu na niskom
mjestu pri dnu i dohvate se polja prelazeći u mrak poput šušnja u travi.
Podno Brijega na njegovoj zapadnoj strani došli su do vratnica koje su vodile do
uskog puteljka. Tu su zastali i namjestili remenje na naprtnjačama. Uskoro se pojavi Sam
kaskajući i predišući; tešku naprtnjaču nosio je visoko na ramenima, a na glavu je nabio
visoku bezobličnu pustenu vrećicu koju je nazivao klobukom. U tami je bio nalik na
patuljka.
"Uvjeren sam da ste meni utrpali sve najteže stvari" reče Frodo. "Baš mi je žao
puževa i svih ostalih koji nose svoju kuću na leđima."
"Ja bih mogo ponijet još mnogo više toga, gospodine. Moja je naprtnjača sasvim
lagašna" ustvrdi Sam muževno i neistinito.
"Ne, Sam, nećemo tako!" reče Pippin. "Ovo je baš dobro za njega. On nosi samo
ono što je rekao da mu spakiramo. U zadnje se vrijeme zalijenio. Neće mu biti tako teško
kad izgubi koju kilu."
"Smilujte se sirotom starom hobitu!" nasmije se Frodo. "Siguran sam da ću biti
tanak kao trlica kad stignemo do Bucklanda. Nego, ja pričam koješta! Sve bih rekao, Sam,
da ti nosiš više nego što treba, ali to ćemo lijepo na miru razmotriti kad se prvi put
raspakiramo." Ponovo dohvati svoj štap. "E pa, svi volimo šetati po mraku" reče "pa hajde
da prevalimo koju milju prije nego što legnemo."
Neko su vrijeme išli puteljkom na zapad, a onda su skrenuli nalijevo i opet tiho
udarili kroz polje. Išli su jedan za drugim uz živice i rubove šibljaka, a oko njih je bio pao
mrak. U svojim tamnim pelerinama bili su nevidljivi, kao da svi imaju čarobne prstenove.
Kako su svi bili hobiti i nastojali tiho hodati, nisu podizali nikakvu buku tako te ih ni sami
hobiti ne bi čuli. Jedva da su ih i zvjerke primjećivale kako prolaze.
Nakon nekog vremena prešli su Vodu, zapadno od Hobbitona, preko uskog
daščanog mosta. Rječica je na tom mjestu bila tek vijugava crna vrpca obrubljena
nadvijenim johama. Milju-dvije dalje na jug brže-bolje su prešli preko glavne Ceste što
vodi od mosta na Brandywineu. Sad su bili u Tooklandu i tu su skrenuli na jugoistok
prema Zelenim brijezima. Kad su se počeli uspinjati uz njihove obronke, osvrnuli su se za
sobom i ugledali u daljini svjetiljke u Hobbitonu kako žmirkaju u pitomoj dolini Vode.
Uskoro se rječica izgubila u naborima smračenoga kraja, a za njom se pojavilo Uzvođe sa
svojim sivim ribnjakom. Kad je svjetlo posljednjeg posjeda ostalo daleko za njima, Frodo
se izvirujući kroz drveće okrene i mahne rukom u znak pozdrava.
"Pitam se hoću li ikad više baciti pogled na ovu dolinu" tiho reče.
Pošto su pješačili oko tri sata, odmorili su se. Noć je bila vedra, prohladna i osuta
zvijezdama, ali su se pramenovi magle nalik na dim prikradali uz obronke iz potoka i
niskih livada. Breze prorijeđenih krošanja njihale su se na povjetarcu iznad njihovih glava
nalik na crnu mrežu na pozadini blijedog neba. Večerali su vrlo umjereno (za hobite) i
onda krenuli dalje. Uskoro su izbili na usku cestu koja se valjala gore-dolje i gubila u
sivoj tami pred njima: bijaše to cesta koja vodi u Woodhall i Stock, i do skele u
Buckleburyju. Penjala se postrance od glavne ceste u dolini Vode i vijugala po rubovima
Zelenih brijega prema Šumištu, divljem zakutku istočne četvrti!
Nakon nekog vremena dospjeli su na duboko usađen puteljak među visokim
drvećem što je šumilo suhim lišćem u noći. Bilo je vrlo mračno. Isprva su razgovarali ili
zajedno tiho pjevušili neku melodiju jer su sad već bili daleko od radoznalih ušiju. Zatim
su opet hodali u tišini a Pippin je počeo pomalo zaostajati. Naposljetku, kad su se počeli
penjati uza strminu, zastao je i zijevnuo.
"Tako sam pospan da ću se skljokati na put" reče. "Zar ćete spavati na nogama?
Blizu je ponoć."
"Ja sam mislio da ti voliš hodati po mraku" reče mu Frodo. "Ali nikud nam se ne
žuri. Merry nas očekuje tek negdje prekosutra, a to znači da imamo još gotovo dva dana
vremena. Zaustavit ćemo se na prvom zgodnom mjestu."
"Puše zapadnjak" reče Sam. "Kad se dovatimo druge strane ovoga brda, lako ćemo
nać, gospodine, neko zaklonjeno i skrovito mjesto! Pred nama je suha jelova šuma, ako se
ne varam."
Sam je dobro poznavao okolicu Hobbitona u krugu od dvadeset milja, ali to je bila
i granica njegova poznavanja zemljopisa.
Odmah iza vrha brda naišli su na jelik. Skrenuli su s puta u duboku tamu drveća
što je mirisalo na smolu, pa su sakupili malo suhadi i češera da nalože vatru. Uskoro je
podno velike jele veselo pucketala vatra a oni su sjedili oko nje sve dok nisu zadrijemali.
Tada su se, svaki u jednom kutu istršalih korijena velikog stabla, sklupčali u svojim
pelerinama i gunjevima i uskoro pozaspali kao zaklani. Nisu postavili straže; ni Frodo nije
mislio da ima kakve opasnosti jer su još bili u samom središtu Shirea. Kad se vatra
ugasila, nekoliko je šumskih stvorova naišlo i promotrilo ih. Lisac koji je prolazio kroz
šumu za svojim poslom, zastao je na minutu-dvije njuškajući oko sebe. “Hobiti!” pomisli.
“E, što još neću doživjeti! Čuo sam za svašta u ovome kraju ali sam malokad čuo da neki
hobit spava vani pod drvetom. Pa još trojica njih! Iza ovoga se krije nešto vrlo
čudnovato.”
Imao je potpuno pravo, iako nikad nije otkrio ništa više o tome.
Osvanulo je jutro, blijedo, hladno i vlažno. Frodo se prvi probudio i ustanovio da
ima osjećaj kao da mu je korijen stabla napravio rupu u leđima i da mu se vrat ukrutio.
“Pješačenje iz zadovoljstva! Zašto se radije nisam vozio?” pomisli kao i obično na
početku svakog izleta. “A sve one svoje lijepe krevete s perinama prodao sam Sackville-
Bagginsovima! Njima bi baš dobro došli ovi korijeni!”
Protegne se i podvikne:
"Ustajte, hobiti! Lijepo je jutro."
"Što je u njemu lijepo?" reče Pippin vireći jednim okom preko ruba pokrivača.
"Sam! Pripremi doručak za devet i pol! Jesi li zagrijao vodu za kupanje?"
Sam skoči na noge, prilično pospan.
"Ne, gospodine, nisam, gospodine!" reče.
Frodo strgne gunjeve s Pippina i prevrne ga, a onda ode do ruba šume. Daleko na
istoku izlazilo je sunce, crveno iz magle kojom svijet bijaše gusto obavijen. Poprskano
zlatnom i crvenom bojom, reklo bi se da jesensko drveće plovi bez korijena po sjenovitu
moru. Malo niže ispod njega na lijevoj strani, cesta se naglo spuštala u uvalu i nestajala.
Kad se vratio, Sam i Pippin bili su naložili lijepu vatru.
"Voda!" dovikne mu Pippin. "Gdje ti je voda?"
"Ja ne nosim vodu u džepovima" odbrusi mu Frodo.
"A mi smo mislili da si otišao po vodu" reče Pippin zaokupljen pripravljanjem
hrane i čaša. "Najbolje da sad odmah odeš po nju."
"Možeš i ti poći sa mnom i ponijeti sve boce za vodu" reče mu Frodo.
Na podnožju brda tekao je potok, pa su napunili boce i mali čajnik za logorovanje
na slapu gdje je voda padala s visine od oko metar-dva na izdanak sive stijene. Voda je
bila ledena, te su brbotali i dahtali perući ruke i lice.
Kad su doručkovali i ponovo uprtili svoje naprtnjače, bilo je prošlo deset sati. Dan
je opet bivao vedar i vruć. Sišli su niz obronak i prešli preko potoka na mjestu gdje je
tekao ispod ceste, pa se uspeli uz sljedeće obronke i produžili tako gore-dolje do vrha
gorske kose; tada su već osjećali svoje pelerine, gunjeve, vodu, hranu i ostalu opremu kao
težak teret na sebi.
Činilo se da će im do kraja dnevnog marša biti vruće i naporno. Međutim, iza
nekoliko milja cesta se prestala valjati gore-dolje – popela se do vrha strme kose u
zamornoj cik-cak liniji, a onda se počela po posljednji put spuštati. Pred sobom su
ugledali nizine prošarane šumarcima što su se u daljini gubili u smeđoj maglovitoj šumi.
Gledali su preko Šumišta na rijeku Brandywine. Cesta se odmotavala pred njima kao
komad uzice.
"Putu nikad kraja" reče Pippin "ali ja se moram odmoriti. Krajnje je vrijeme za
ručak."
Sjeo je na nasip uz cestu i zagledao se u izmaglicu na istoku, iza koje se pružala
rijeka i nazirao kraj Shirea u kojem je proveo sav svoj život. Uz njega je stajao Sam.
Okrugle oči bijahu mu širom otvorene – jer gledao je sve do novog obzora preko predjela
koji nikad nije vidio.
"A žive li u onim šumama vilenjaci?" priupita.
"Koliko ja znam, ne žive" odgovori mu Pippin. Frodo je šutio. I on se zagledao u
cestu na istoku kao da je nikad nije vidio. Iznenada polako progovori, naglas ali kao da
govori sam sebi:
Putovi navijek idu još dalje
Niz vrtna vrata s noge na nogu,
Pa u daljine gdje cesta ih šalje.
A ja ću ih slijedit sve dokle mogu,
Korakom teškim od dola do brijega,
Dok me još veći put ne spriječi,
Na raskrižju staza i časnih stega.
A kamo onda? To ne mogu reći.
"To mi zvuči kao pjesma staroga Bilba" reče Pippin. "Ili je to možda tek jedna od
tvojih imitacija? Ne bih baš mogao reći da me bodri."
"Ne znam" odgovori Frodo. "Došlo mi je kao da sam je sam spjevao, ali možda
sam je i čuo nekad davno. Svakako me mnogo podsjeća na Bilba iz posljednjih godina,
prije nego što je otputovao. On je često govorio da postoji samo jedan put, da je taj put
kao velika rijeka kojoj su izvori ispod svačijeg praga, a svaka joj je staza pritok. “Opasna
je stvar, Frodo, izaći iz svoje kuće”, govorio mi je. “Zakoračiš li na put a ne pripaziš li na
svoje noge, ne znaš ni sam kamo te sve mogu odnijeti. Shvaćaš li ti da upravo ova staza
vodi kroz Mrkodol i da će te odvesti, ako joj dopustiš, sve do Pustogore, pa čak i dalje, do
još gorih mjesta?” Govorio je to obično na stazi ispred glavnog ulaza u Vrećastom
vijencu, osobito nakon povratka iz duge šetnje."
"E pa, mene neće put nikamo odvesti još najmanje sat vremena" reče Pippin
skidajući sa sebe naprtnjaču. Ostali su se poveli za njegovim primjerom, odložili
naprtnjače uz nasip i ispružili noge na cestu. Nakon kraćeg odmora, dobro su se najeli, a
onda i otpočinuli.
Sunce se klonilo zapadu i, dok su silazili nizbrdo, oko njih je na zemlji ležalo
popodnevno svjetlo. Do tada nisu bili nigdje sreli ni žive duše. Ova cesta nije bila mnogo
korištena jer nije bila osobito prikladna za kola, a nije bilo ni mnogo prometa prema
Šumištu. Klipsali su tako oko sat vremena ili nešto više kadli Sam zastane kao da nešto
osluškuje. Bili su u ravnici i cesta se, nakon mnogo vijuganja, pružila ravno pred njima
kroz travnat kraj prošaran visokim drvećem, prethodnicom šuma kojima su se
približavali.
"Čujem nekog ponija ili konja kako dolazi cestom za nama" reče Sam.
Osvrnuli su se za sobom, ali zbog zavoja na cesti nije im pogled daleko dopirao.
"Pitam se ne dolazi li to Gandalf za nama" reče Frodo, ali još dok je to govorio,
nekako je slutio da neće biti tako. Odjednom ga spopadne želja da se sakrije od pogleda
tog konjanika. "Možda to i nije važno" reče kao da se ispričava "ali radije bih da me ne
vidi na cesti, tko god bio. A ako je slučajno Gandalf" nadoda kao naknadnu primisao
"možemo ga malko iznenaditi, za kaznu što toliko kasni. Hajde da se sakrijemo."
Ostala dvojica brže-bolje otrče nalijevo, zavuku se u malu udubinu nedaleko od
ceste i tu zalegnu, Frodo je još časak oklijevao – u njemu se borila radoznalost ili neko
slično osjećanje sa željom da se sakrije. U posljednji tren baci se u visoku travu iza stabla
nadvijenog nad cestom. Zatim podigne glavu i oprezno proviri iznad jednog velikog
korijena.
Iza zavoja naiđe crn konj. Nije to bio hobitski poni nego konj u punoj veličini, a na
njemu krupan čovjek, nekako skutren u sedlu, u velikoj crnoj pelerini s kukuljicom, tako
da su mu se dolje vidjele samo čizme s visokim mamuzama. Lice mu bijaše u sjeni,
nevidljivo.
Kad je stigao do stabla i poravnao se s Frodom, konj zastane. Jahač je sjedio na
njemu posve mirno, pognute glave, kao da osluškuje. Iz kukuljice dopre šum kao da tko
njuši zrak ne bi li ulovio kakav slabašni miris; glava se okretala s jedne strane ceste na
drugu.
Froda iznenada spopadne nerazuman strah da će biti otkriven pa pomisli na svoj
Prsten. Jedva se usuđivao disati, ali je želja da ga izvadi iz džepa bila toliko jaka da je
polako počeo pomicati ruku. Osjećao je kako samo treba nataknuti Prsten na prst da se
spasi. Gandalfov savjet činio mu se besmislenim. I Bilbo se koristio Prstenom. “A ja sam
još u Shireu”, pomisli dodirujući rukom lančić na kojem mu je Prsten visio. U taj mah
konjanik se uspravi u sedlu i zatrese uzdom. Konj krene dalje, isprva laganim korakom, a
onda prijeđe u hitar kas.
Frodo se uzvere do ruba ceste i zagleda se za konjanikom dok se nije izgubio u
daljini. Nije bio sasvim načisto, ali mu se učinilo da je konj iznenada, prije nego što je
nestao s vidika, skrenuo u stranu i zašao među drveće na desnoj strani ceste.
“E pa, rekao bih da je ovo vrlo čudno, bogme me zabrinjava”, reče Frodo sam sebi
dok je prilazio suputnicima. Pippin i Sam ostali su bili ležati potrbuške u travi pa nisu
ništa vidjeli. Stoga im Frodo opiše konjanika i njegovo čudno ponašanje.
"Ne bih znao reći zašto, ali nekako sam bio siguran da traži pogledom i njuhom
mene, i isto sam tako bio siguran da ne želim da me otkrije. Nikad nisam vidio ni osjetio
ništa slično u Shireu."
"Ali što ima jedan od Velikih ljudi s nama?" upita ga Pippin. "I što uopće radi u
ovom dijelu svijeta?"
"Ima ovdje kod nas i ljudi" reče Frodo. "Mislim da su hobiti dolje u Južnoj četvrti
imali okapanja s Velikim ljudima. Ali nikad nisam čuo ni za što slično ovom konjaniku.
Da mi je samo znati otkud je došao!"
"Oprostite, molim vas" iznenada će Sam. "Ja znam otkud je došao. Ovaj crni jahač
došo je iz Hobbitona, osim ako ih nema još. I ja znam kamo ide."
"Kako to misliš?" oštro ga upita Frodo gledajući ga u čudu. "Zašto nam to nisi već
prije rekao?"
"Upravo sam se sad sjetio, gospodine. Evo kako je bilo. Kad sam se sinoć vratio u
našu rupu, s ključem, znate šta mi je reko ćaća? Zdravo Sam! reko je. Pa ja sam misilo da
si ti jutros otputovo s gospodinom Frodom. Bio je tu neki čudan svat, raspitivao se za
gospodina Bagginsa, baš je maločas ošo. Uputio sam ga da ode u Bucklebury. Ne bi
mogo reć da mi se baš dopalo kako govori. Bijo je nekako razočaran kad sam mu reko da
je gospodin Baggins zauvijek ošo od kuće. Prosikto je na mene ko guja ljuta, kad ti velim.
Mogu ti reć da sam protrnuo. Kakav je to bio tip? Pitam ja Čiču. Ne znam, veli mi on; al
nije bio hobit. Bio je visok i, onako crn, nadvijo se nada me. Reko bi da je jedan od
Velikih ljudi iz stranih krajeva. Čudno je nekako govorijo. Nisam mogo ostat da nešto
više čujem, gospodine, jer ste me vi čekali, a nisam se ni ja baš na to puno obaziro. Čiča
je već ostario, i poprilično je oćoravio, a mora da je već bio mrak kad je taj tip došo uz
Brijeg i zateko ga kako se šeće na kraju naše ulice. Nadam se da Čiča nije ništa zabrljo,
gospodine, a nisam valjda ni ja?"
"Čiči se zbilja nema što zamjeriti" reče Frodo. "Zapravo sam ja čuo Čiču kako
razgovara s nekim neznancem koji se raspituje za mene, i umalo da nisam poslije otišao
da ga pitam tko je to bio. Žao mi je što nisam, ili što mi ti nisi rekao ništa o tome. Možda
bih onda bio oprezniji na ovom našem putu."
"Ipak, možda nema nikakve veze između ovog konjanika i neznanca koji je
razgovarao sa Čičom?" reče Pippin. "Mi smo zbilja potajno otišli iz Hobbitona, i nije mi
jasno kako bi nam on uopće mogao ući u trag."
"A zašto je onda onako njušio, gospodine?" priupita ga Sam. "Osim toga, Čiča mi
je reko da je i ono bio neki crni svat."
"Da sam bar čekao Gandalfa!" promrmlja Frodo. "Ali možda bi onda bilo još
gore."
"Onda znači da ti znaš ili slutiš nešto o tom jahaču?" priupita ga Pippin, koji je
razumio one riječi što ih je Frodo promrmljao.
"Ne znam, a radije ne bih nagađao" odgovori Frodo.
"Dobro, dragi moj bratiću Frodo! Možeš još zasad zadržati tu svoju tajnu za sebe
ako baš želiš biti tajanstven. A dotle, što nam je činiti? Ja bih volio nešto prigristi i
pokusati, ali nekako mi se čini da će biti bolje da se maknemo odavde. Uznemirila me ta
tvoja priča o jahačima koji njuškaju oko sebe nevidljivim nosovima."
"Da, bit će bolje da krenemo dalje" reče Frodo. "Ali nećemo produžiti cestom... za
slučaj da se taj jahač vrati, ili da koji drugi naiđe za njim. Moramo prevaliti još dobar
komad puta danas. Još smo daleko od Bucklanda."
Kad su krenuli dalje, sjene drveća na travi bijahu duge i tanke. Sad su se držali
lijevo od ceste toliko da su se mogli dobaciti do nje kamenom, sklanjajući se s vidika
koliko su god mogli. Ali to ih je ometalo u napredovanju jer je trava bila bujna i
bokorasta, tlo neravno, a drveće sve gušće.
Rumeno je sunce zašlo za brda iza njihovih leđa, a večer pala prije nego što su se
vratili na cestu, na kraju duge zaravni kojom je cesta nekoliko milja išla pravo. Na tom je
mjestu zavijala ulijevo i spuštala se u dolinu Yalea put Stocka, ali se jedan puteljak
odvajao nadesno i krivudao kroz stari hrastik prema Woodhallu.
Nedaleko od raskrižja naišli su na golemo deblo, što je još bilo živo i nosilo lišće
na grančicama koje je pustilo oko batrljaka davno otpalih grana, ali je bilo šuplje pa se
moglo u nj ući kroz široku napuklinu na strani suprotnoj od ceste. Hobiti su se uvukli
unutra i posjedali na tlo od suhog lišća i trulih drva. Otpočivali su i prezalogajili potiho
razgovarajući i osluškujući s vremena na vrijeme.
Kad su se vratili na puteljak, bio je već sumrak. U krošnjama je uzdisao zapadnjak.
Lišće je šaputalo. Uskoro se puteljak počeo spuštati polako ali uporno u mrak. Iznad
drveća na sve tamnijem istoku pred njima pomolila se zvijezda. Išli su naporedo i ukorak
ne bi li se ohrabrili. Nakon nekog vremena, pošto su zvijezde bivale sve gušće i sjajnije,
izgubili su osjećaj nelagode i nisu više osluškivali neće li čuti konjski topot. Tiho su
zapjevušili, kao što hobiti imaju običaj dok hodaju, osobito kad se noću približavaju kući.
Većina hobita tada pjevuši kakvu pjesmu koja se pjeva uz večeru ili u krevetu, ali su ovi
hobiti pjevušili koračnicu (ipak i u njoj se, dakako, spominjala večera i krevet). Riječi je
bio sročio Bilbo Baggins, na melodiju staru kao brda, te poučio Froda kako je treba
pjevati dok su se šetali puteljcima u dolini Vode i razgovarali o njegovoj velikoj
pustolovini.
Ognjištem se vatra žari,
Pod krovom je krevet mali;
Al’ od nogu što su čile
Zavojem su ceste skrile
Bor nenadan, kamen stanac
Što je svim do nama stranac.
Bor, cvat, list i trave vlas,
Nek sad prođu pored nas!
Brzac il vrh gore ponad svih,
Prođimo sad pored njih!
Ipak zavoj svake ceste
Skriva staze, tajne, česte;
Danas još ih ne rabimo,
Al’ sutra se već sputimo
Kroz prolaze koji slijede
Sunce il mjeseca zrake blijede.
Grozd, trn il orah s žirom,
Pusti ih da idu s mirom!
Pijesak, kamen i vir s lugom,
Opraštam se od vas s tugom!
Dom je dalek, svijet pred nama,
A bez nas je staza sama
Kroz sjene do ruba noći,
Svjetlom zvijezda noga kroči.
Svijet je straga, dom pred nama,
Krevet mek, a kućica draga, sama.
Magla, sumrak, oblak, sjena,
Već vas za nas više nema!
Kamin, svijeća, kruh i but,
Prvo krevet, onda put!
Tu je bio kraj pjesmi.
"Odmah krevet, sutra put!" ponovi Pippin visokim glasom.
"Pst!" izusti Frodo. "Čini mi se da opet čujem konjski topot."
Iznenada su zastali i stajali tiho kao sjene drveća napeto osluškujući. Čuli su
konjski topot s puteljka, nešto malo iza sebe, ali ga je vjetar jasno donosio do njih. Brzo i
tiho šmugnu dublje u sjenu hrastova.
"Ne idemo daleko odavde!" reče Frodo. "Neću da me vidi, ali bih htio vidjeti da li
je to opet Crni jahač."
"Dobro!" priklopi Pippin. "Ali nemoj zaboraviti kako je onaj njuškao oko sebe!"
Topot se približavao. Nisu imali vremena potražiti neki bolji zaklon od gustog
mraka ispod drveća. Sam i Pippin čučnuli su za velika debla a Frodo se primaknuo za
korak-dva puteljku, koji se doimao, onako siv i blijed, poput zrake svjetla što se gasi u
šumi. Iznad njega su se rojile zvijezde na tamnu nebu, ali mjeseca nije bilo.
Konjski topot utihne. Frodo opazi kako nešto tamno prolazi kroz svjetliji prostor
pa onda zastaje. Izgledalo je to kao crna sjena konja koju vodi nešto manja crna sjena.
Crna sjena stajala je blizu onog mjesta gdje su oni bili skrenuli sa staze i klatila se amotamo.
Frodu se učini da čuje nekakvo njuškanje. Sjena se sagnula do zemlje, a onda se
počela šuljati prema njemu.
Froda još jednom spopadne želja da natakne Prsten na prst, ali ovaj put još jače
nego prije. Bijaše toliko jaka da je, gotovo još prije negoli je pojmio što radi, počeo pipati
po džepu. Ali u taj mah začuje nekakav zvuk poput izmiješane pjesme i smijeha. Kroz
zrak obasjan zvijezdama dizali su se i padali jasni glasovi. Crna se sjena uspravi i
uzmakne. Popne se na sjenovitog konja i šmugne preko puteljka u tamu na drugoj strani.
Frodo ponovo dođe do daha.
"Vilenjaci!" usklikne Sam promuklim šaptom. "Vilenjaci, gospodine!" On bi bio
najradije izletio iz drveća i pohrlio prema tim glasovima da ga nisu povukli natrag.
"Da, vilenjaci" potvrdi Frodo. "Na njih se može ponekad naići u Šumištu. Inače ne
žive u Shireu nego samo zalutaju na ovu stranu u proljeće i jesen iz svojih krajeva tamo
daleko iza Kula na bregovima. Drago mi je što je tako! Vi niste to vidjeli, ali ovaj Crni
jahač stao je upravo ovdje i počeo se doista šuljati prema nama kad se razlegla pjesma.
Čim je začuo njihove glasove, utekao je."
"A što je s vilenjacima?" upita ga Sam, odviše uzbuđen da bi mario za jahača.
"Kako bi bilo da ih potražimo?"
"Slušajte! Dolaze ovamo" reče Frodo. "Moramo samo pričekati."
Pjesma se primicala. Sad se jedan zvonki glas dizao nad ostalima. Pjevao je na
lijepom vilenjačkom jeziku koji je Frodo slabo poznavao a ostali nikako. Pa ipak činilo se
da se glas, stopljen s napjevom, pretvara u njihovim glavama u riječi koje samo djelomice
razumiju. Evo kako je Frodo čuo tu pjesmu:
Snježnobijela! Snježnobijela! Gospo krasna!
O kraljice s onu stranu sinjih mora!
U lutanju ti daješ nam Svjetla jasna,
Nebom ponad gustih šuma, mrkih gora!
Gilthoniel! O Elbereth! Ti si ona
Bistrog oka, slatkog daha! Počuj zvona
Našeg poja, Snježnobijela, Gospo sveta,
Na obali s druge strane ovog svijeta.
U dobima što bez tračka sunca minu
Tvojom rukom utkane tad zvijezde sinu,
Na poljima vjetrovitim bistrog sjaja.
Raspršenom cvatu srebra nema kraja!
O Elbereth! Prestali se sjećat nismo,
Još pamtimo mi što živjet ostali smo
S ovom zemljom gustih šuma, mrkih gora,
Tvoje zvijezde s onu stranu Sinjih mora.
Tu bijaše kraj pjesmi.
"To su vilenjaci visoka roda! Spomenuli su ime Elbereth!" u čudu će Frodo. "Malo
se koji pripadnik toga najplemenitijeg naroda može vidjeti u Shireu! Nema ih još mnogo
u Međuzemlju, istočno od Velikog mora. Ovo je zaista neobičan slučaj!"
Hobiti su sjedili u sjeni uz puteljak. Uskoro su vilenjaci naišli do njih na svom putu
prema dolini. Polagano su prolazili pa su hobiti vidjeli kako im zvjezdano svjetlo
svjetluca na kosi i u očima. Iako nisu nosili svjetla, činilo se da im u hodu neki sjaj, nalik
na mjesečinu iznad grebena prije nego što mjesec izađe, pada oko nogu. Nisu više pjevali,
a kad je posljednji vilenjak prolazio pokraj njih, okrene se hobitima i nasmije.
"Zdravo, Frodo!" dovikne. "Nešto ste mi se dugo zadržali vani. Ili da niste možda
zalutali?"
Zatim glasno pozove ostale pa cijela družina stane i okupi se oko hobita.
"Ovo je zbilja pravo čudo!" uzviknu oni. "Tri hobita noću u šumi! Ovako nešto
nismo vidjeli otkako je Bilbo otišao. Što vam to znači?"
"To vam, vilinski svati" reče Frodo "jednostavno znači da izgleda da idemo istim
putem kao i vi. Ja volim hodati pod zvijezdama, ali bih rado ostao u vašem društvu."
"Ali nama ne treba nikakvo društvo, a i hobiti su dosadni" nasmiju se oni. "A kako
znaš da idemo istim putem kad ne znaš kamo mi idemo?"
"A otkud vi znate kako se ja zovem?" uzvrati Frodo protupitanjem.
"Mi svašta znamo" odgovore oni. "Prije smo te često viđali s Bilbom, iako nas vi
možda niste vidjeli."
"A tko ste vi, i tko vam je vođa?" upita ih Frodo.
"Ja sam Gildor" odgovori vođa, onaj isti vilenjak koji ga je prvi pozdravio. "Gildor
Inglorion iz roda Finrodovih. Mi smo iseljenici i većina se našeg plemena odavno vratila,
a i mi ćemo se zadržati ovdje još samo neko vrijeme prije nego što se vratimo preko
Velikog mora. Neki od naših rođaka još žive na miru u Rivendellu. A sad nam vi, Frodo,
recite što vi radite ovdje? Jer vidimo po vama da ste nekako u strahu."
"O mudraci!" nestrpljivo mu Pippin upadne u riječ. "Recite nam nešto o Crnim
jahačima!"
"O Crnim jahačima?" ponove oni potiho. "Zašto nas pitate za Crne jahače?"
"Zato što su nas danas sustigla dva Crna jahača, ili nas je jedan sustigao dva puta"
odgovori Pippin. "Baš je maloprije šmugnuo kad ste vi naišli."
Vilenjaci im nisu odmah odgovorili nego su najprije tiho porazgovarali među
sobom na svom jeziku. Napokon se Gildor obrati hobitima ovako:
"Nećemo sad ovdje o tome" reče. "Mislimo da će biti najbolje da pođete s nama.
To zbilja nije naš običaj, ali ćemo vas ovaj put povesti sa sobom, pa možete i prenoćiti
kod nas, ako želite."
"O vilinski svati! Ovakvoj se sreći zaista nisam usuđivao nadati" reče Pippin. Sam
je ostao bez riječi.
"Hvala vam lijepa, Gildore Inglorione" reče Frodo i nakloni se. Elen sila lumenn'
omentielvo, jedna zvijezda sja nad trenutkom našega susreta" dodao je na jeziku vilenjaka
visoka roda.
"Pazite, prijatelji!" uzvikne Gildor smijući se. "Nemojte govoriti među sobom ni o
kakvim tajnama! Među nama je stručnjak za stari jezik. Bilbo je bio dobar učitelj.
Pozdravljam vas, prijatelju vilenjaka!" reče on i nakloni se Frodu. "A sad se izvolite s
prijateljima pridružiti našem društvu! Najbolje će biti da budete u sredini među nama
kako ne biste zalutali. Možda ćete se i zamoriti prije nego što stanemo."
"Zašto? Kamo idete?" upita ga Frodo.
"Noćas idemo do šuma na brdima iznad Woodhalla. Ima donde koja milja, ali ćete
se na kraju odmoriti, a i skratit ćete sutrašnji put."
Šutke su produžili dalje prolazeći poput sjena i prigušenih svjetala jer vilenjaci (još
više nego hobiti) umiju hodati, kad žele, bez buke i šuma. Pippin je uskoro zadrijemao u
hodu pa je i dva-tri puta posrnuo, ali je svaki put visok vilenjak pokraj njega ispružio ruku
I zadržao ga da ne padne. Sam je hodao uz Froda kao u snu, a na licu mu se ogledao napol
strah a napol radostan zanos.
Šuma je s obje strane postala gušća, drveće bijaše nešto mlađe i zbijenije, a kako se
puteljak spuštao u nabor između bregova, na obroncima sa strane bijaše mnogo ljeskovih
guštika. Napokon vilenjaci skrenu sa staze. Zeleni putić bijaše gotovo nevidljiv od čestara
na desnoj strani, a oni produže njime krivudajući uz šumovite strmine sve do vrha gorske
kose što se ocrtavala nad niskom riječnom dolinom. Iznenada su izašli iz sjene drveća i
našli se pred širokim travnatim prostranstvom, sivim u noći. Sa tri strane bijaše to mjesto
opkoljeno šumom, ali se na istok zemljište naglo spuštalo i pod nogama im se našle vršike
tamnog drveća što je raslo na dnu strmine. U daljini je ležala nizina, mutna i ravna pod
zvijezdama. Nešto bliže žmirkalo je nekoliko svjetala u selu Woodhall.
Vilenjaci su posjedali na travu i zapodjeli tihim glasovima razgovor među sobom.
Reklo bi se da se uopće više ne obaziru na hobite. Frodo i njegovi suputnici umotali su se
u svoje pelerine i gunjeve drijemajući. Noć je odmicala i svjetla su se u dolini pogasila.
Pippin je zaspao s glavom na zelenu humku kao na jastuku.
Daleko u visini na istoku nazirao se Remmirath, Zvjezdana mreža, a polako iznad
izmaglice izranjao je rumeni Borgil sjajeći se poput dragulja od vatre. Zatim se
iznenadnom promjenom vjetra sva izmaglica digne poput vela i, penjući se preko ruba
svijeta, pomoli se Nebeski mačevalac, Menelvagor, sa svojim blistavim pojasom.
Vilenjaci svi zapjevaju. Iznenada ispod drveća vatra sune uvis rumenim sjajem.
"Hodite!" pozovu vilenjaci hobite. "Hodite! Sad je vrijeme za razgovor i veselje!"
Pippin se pridigne i protrlja oči. Strese se.
"U dvornici gori vatra i jelo čeka gladne goste" reče vilenjak koji je stajao pred
njim.
Na južnom kraju proplanka protezala se tratina do u samu šumu i tvorila u neku
ruku zeleni pod široka prostora nalik na dvoranu natkrivenu krošnjama. Krupna debla
dizala su se sa strane poput stupova. U sredini je plamtjela vatra od drva, a na deblimastupovima
gorjele su baklje zlatnim i srebrnim sjajem. Vilenjaci su sjedili na travi oko
vatre ili na otpiljenim krugovima starih panjeva. Jedni su se kretali amo-tamo i točili
napitke, a drugi nosili jela na tanjurima i u posudama naslaganim jedna na drugu.
"Ovo je tek skromno posluženje" reknu oni hobitima "zato što smo ovdje u gori,
daleko od naših dvornica. Ako nam ikad budete gosti kod kuće, onda ćemo vas bolje
pogostiti."
"Meni se čini da bi ovo bilo dobro čak i za proslavu rođendana" reče Frodo.
Pippin se poslije slabo sjećao jela i pila jer mu je pozornost bila zaokupljena
svjetlom na licima vilenjaka i njihovim tako različitim i lijepim glasovima te mu se činilo
da sanja na javi. Ipak se sjećao da je bilo kruha, čiji je okus nadilazio onaj izvrsnog
bijelog hljeba za nekog tko skapava od gladi; i voća slatkog kao šumske jagode a sočnijeg
od plodova uzgojenih u voćnjacima; iskapio je kupu punu mirisna napitka, hladnog poput
izvor-vode i zlaćanog poput ljetnog popodneva. Sam nije nikad mogao riječima opisati ni
potpuno jasno predočiti što je osjećao ili mislio te noći, premda mu je ona ostala u
sjećanju kao jedan od glavnih doživljaja u životu. Najviše što je ikad uspio kazati bijaše:
"E, gospodine, kad bi znao uzgojit onake jabuke, onda bi mogo mirne duše kazat
da sam pravi vrtlar. Al najviše me dirnulo u srce ono njihovo pjevanje, gospodine, ako
razumijete šta hoću da kažem."
Frodo je sjedio, jeo, pio i razgovarao ushićeno, ali je najviše bio zaokupljen samim
riječima. Samo je donekle poznavao vilenjački jezik pa je pozorno slušao sugovornike.
Od vremena do vremena rekao bi nešto onima koji su ga dvorili i zahvalio im na njihovu
jeziku. A oni bi mu se osmjehnuli i rekli smijući se:
"Evo pravog dragulja među hobitima!"
Nakon nekog vremena Pippin je zaspao kao zaklan, pa su ga podigli sa zemlje,
odnijeli u sjenicu ispod drveća i tu položili na mek ležaj, na kojem je prespavao ostatak
noći. Sam nikako nije htio napustiti gospodara. Kad je Pippin otišao, on je prišao Frodu i
sklupčao mu se do nogu, gdje je naposljetku zadrijemao i sklopio oči. Frodo je ostao
budan razgovarajući s Gildorom.
Razgovarali su o mnogim stvarima, starim i novim, a Frodo je ispitivao Gildora o
zbivanjima u svijetu izvan Shirea. Novosti su bile pretežito tužne i zlokobne: o tmini koja
se zgušnjava, o ratovima među ljudima i o bijegu vilenjaka. Napokon Frodo postavi
pitanje koje mu je najviše ležalo na srcu:
"Recite mi, Gildore, jeste li vidjeli Bilba otkako je otišao od nas?"
Gildor se nasmiješi i odgovori:
"Jesam. Dva puta. Oprostio se s nama upravo na ovom mjestu. Vidio sam se s njim
još jednom, daleko odavde."
Nije više htio kazati ni riječi o Bilbu pa je Frodo ušutio.
"Ni vi, Frodo, ne pitate mene niti mi pričate mnogo o onome što vas muči" reče
Gildor. "Ali ja već znam ponešto o tome, a još vam više mogu pročitati s lica i iz onoga
što se krije u vašim pitanjima. Odlazite iz Shirea a ipak sumnjate da ćete naći ono što
tražite, ili postići ono što namjeravate, ili da ćete se ikad vratiti. Zar nije tako?"
"Jest" odgovori Frodo. "Ali ja sam mislio da je moj odlazak tajna za koju znaju
samo Gandalf i moj vjerni Sam."
Pa pogleda Sama koji je tiho hrkao.
"Neprijatelj neće doznati za vašu tajnu od nas" reče Gildor.
"Neprijatelj?" ponovi Frodo. "Onda znate zašto odlazim iz Shirea?"
"Ja ne znam iz kojeg vas razloga Neprijatelj progoni" odgovori mu Gildor. "Ali
vidim da vas progoni... koliko mi se god to činilo čudnim. Upozoravam vas da opasnost
vreba i ispred vas i iza vas, i s obje strane."
"Misliš na Jahače? Bojao sam se ja da su oni u službi Neprijatelja. Tko su ti Crni
jahači?"
"Zar vam Gandalf nije ništa rekao?"
"Ništa o njima."
"Onda mislim da nije moje da vam kažem nešto više... da vas strah još ne odvrati
od putovanja. Jer mi se čini da ste krenuli na put u posljednji čas, ako niste i zakasnili.
Sad se morate požuriti, ne smijete se zadržavati ni vraćati, jer vas Shire više neće štititi."
"Nije mi jasno kakve bi to obavijesti mogle biti još strašnije od vaših nagovještaja i
upozorenja" uzvikne Frodo. "Dakako da sam znao da je opasnost preda mnom, ali nisam
se nadao da ću naići na nju i u našem Shireu. Zar hobit ne može proći na miru od Vode do
Rijeke?"
"Ali to nije vaš Shire" reče Gildor. "Ovdje su prebivali i drugi prije hobita, i drugi
će prebivati kad hobita više ne bude. Oko vas je na sve strane svijet, vi se možete ograditi
od njega, ali ga ne možete zauvijek isključiti."
"Znam... pa ipak mi se Shire oduvijek činio tako siguran i poznat. I što mi je sada
činiti? Namjeravao sam potajno napustiti Shire i zaputiti se do Rivendella, a sad su mi već
progonitelji za petama iako nisam još došao ni do Bucklanda."
"Mislim da bi trebalo da se i dalje držite svoga plana" reče Gildor. "Ne vjerujem da
je taj put pretežak za vašu hrabrost. Ali, ako želite kakav određeniji savjet, trebalo bi da se
obratite Gandalfu. Ja ne znam zašto vi bježite, pa ne znam ni na koji će vas način
progonitelji napasti. Bit će da Gandalf to ipak zna. Valjda ćete ga još vidjeti prije nego što
otputujete iz Shirea?"
"Nadam se da hoću. Ali i to me zabrinjava. Čekao sam Gandalfa danima. Trebalo
je da dođe u Hobbiton najkasnije preksinoć, ali se uopće nije pojavio. Sad se pitam što se
moglo dogoditi? Da li da ga još čekam?"
Gildor časak pošuti.
"Ne sviđa mi se ta vijest" reče napokon. "To što Gandalf kasni ne sluti na dobro.
Ali kako se ono kaže: Ne pačaj se u poslove čarobnjaka jer oni su osjetljivi i lako se
razljute. Na vama je da birate: hoćete li otići ili čekati?"
"Ali isto se tako kaže: Ne obraćaj se vilenjacima za savjet jer će ti kazati i da i ne"
otpovrne Frodo.
"Zbilja?" nasmije se Gildor. "Vilenjaci malokad daju nepromišljene savjete jer je
savjet opasan dar, čak i kad ga mudrac daje mudracu, a svi putovi mogu završiti na
stranputici. Ali što biste vi htjeli? Niste mi rekli sve što vas muči, pa kako onda ja mogu
birati bolje od vas? Ali, ako baš tražite od mene savjet, dat ću vam ga, prijateljstvu za
ljubav. Mislim da morate odmah krenuti dalje, bez zadržavanja; a ako Gandalf ne dođe
prije nego što krenete, onda vam savjetujem da ne odlazite sami na put. Povedite sa
sobom pouzdane prijatelje koji su voljni poći s vama. Morali biste mi biti zahvalni jer
vam nerado dajem ovaj savjet. Vilenjaci imaju svoje poslove i svoje brige i ne mare
mnogo za putove hobita ni bilo kojih drugih stvorenja na svijetu. Naši se putovi malokad
ukrštaju s njihovima, slučajno ili navlaš. U ovom našem susretu ima možda nešto više od
slučajnosti, ali mi njegova svrha nije jasna i bojim se da ne kažem koju previše."
"Duboko sam vam zahvalan" reče Frodo "ali bih radije da mi otvoreno kažete tko
su ti Crni jahači. Ako poslušam vaš savjet, možda neću zadugo vidjeti Gandalfa, a morao
bih znati kakva mi opasnost prijeti."
"Zar nije dovoljno znati da su u službi Neprijatelja?" odgovori mu Gildor. "Bježite
od njih! Ne razgovarajte s njima! Oni donose smrt. Ne pitajte me ništa više! Ali srce mi
govori da ćete vi, Frodo, sin Drogov, prije nego što se sve ovo okonča, znati više o tim
groznim stvorenjima nego Gildor Inglorion. Čuvala vas Elbereth!"
"Ali otkud meni toliko hrabrosti?" priupita ga Frodo. "A hrabrost mi je
najpotrebnija."
"Hrabrost se može naći na neočekivanim mjestima" reče Gildor. "Ne dajte se! A
sad na spavanje! Ujutro nas više nećete ovdje vidjeti, ali ćemo razaslati poruke kroz sve
okolne krajeve. Lutajuće družine znat će za vaše putovanje, a oni koji imaju moć da čine
dobro pazit će na vas. Proglašavam vas prijateljem vilenjaka, i neka zvijezde sjaje na
kraju vašeg puta! Malokad nam je bilo ovako lijepo sa strancima, a divno je bilo čuti
riječi drevnog jezika iz usta drugih lutalica na svijetu."
Još dok je Gildor govorio, Frodo je osjećao kako ga san svladava.
"Malo ću odspavati" rekao je, a vilenjak ga odvede do sjenice u kojoj je spavao
Pippin. Frodo se tu izvali na ležaj i umah utone u san bez snova.
