E sad će biti najbolje da i mi požurimo kući" reče Merry. "Vidim ja da ima nešto
čudnovato u svemu ovome, ali to mora čekati dok ne stignemo na cilj.
Krenuli su prilaznim putom do skele, ravnim, dobro održavanim i obrubljenim
velikim okrečenim kamenovima. Iza stotinjak metara stigli su do obale rijeke, gdje se
nalazila široka drvena platforma pristaništa. Uz nju je bila usidrena velika ravna skela.
Bijele bitve na samoj obali odsijevale su pri svjetlu dviju svjetiljaka na visokim
stupovima. Uz njih se u ravnim poljima vila izmaglica nad živicama ali je voda ispred
njih bila tamna, samo se nekoliko pramenova poput pare kovitlalo među trskom uz obalu.
Činilo se da na drugoj obali nema toliko magle.
Merry je poveo svoga ponija preko mostića na skelu, a ostali su ga slijedili. Zatim
se Merry polagano otisnuo dugačkom motkom od obale. Brandywine je tekao pred njima,
spor i širok. Obala je na drugoj strani bila strma, a od pristaništa je uza strminu vodila
vijugava staza. Ondje su žmirkale svjetiljke. Straga se nazirao Buck Hill, na kojem su
kroz pokretne velove magle svijetlili mnogobrojni okrugli prozori, crveni i žuti. Bijahu to
prozori Brandy Halla, drevnog sjedišta porodice Brandybuck.
Nekoć davno Gorhendad Oldbuck, glava porodice Oldbuck, jedne od najstarijih u
Mlaki, pa i u Shireu, bio je prešao preko rijeke koja je prvobitno bila granica toga kraja na
istoku. On je sagradio (i iskopao) Brandy Hall, prozvao se Brandybuck, te se tu nastanio i
postao gospodar zapravo jedne male nezavisne zemlje. Porodica mu je sve više rasla, a
nastavila je i poslije njega rasti, sve dok Brandy Hall nije zauzeo sav taj niski brežuljak,
tako te je imao tri velika prednja ulaza, mnogo pokrajnjih i stotinjak prozora. Zatim su
Brandybuckovi i njihova mnogobrojna posluga počeli posvuda unaokolo kopati, a poslije
i graditi. Tako je nastao Buckland, gusto naseljen pojas zemlje između rijeke i Stare
šume, svojevrsna kolonija Shirea. Njegovo je glavno selo bilo Bucklebury, smješteno na
obalama i obroncima iza Brandy Halla.
Ljudi su u Mlaki bili u dobrim odnosima s Bucklanđanima, a farmeri između
Stocka i Rusheya priznavali su još vrhovnu vlast gospodara Halla (kako su nazivali glavu
porodice Brandybuck). Ali većina pučanstva u starom Shireu smatrala je Bucklanđane
neobičnim svijetom, napol strancima tako reći, iako se zapravo nisu mnogo razlikovali od
ostalih hobita u sve četiri Četvrti. Samo su se u nečemu razlikovali – voljeli su čamce, a
neki su od njih znali i plivati.
Njihov je kraj bio isprva nezaštićen s istočne strane, ali su na toj strani podigli
živicu – Živu ogradu. Zasadili su je bili prije mnogo pokoljenja, pa je sad bila gusta i
visoka jer su je neprekidno njegovali. Protezala se sve od mosta na Brandywineu, poput
velike petlje koja zavija od rijeke pa sve do Živokraja (gdje Withywindle uvire iz šume u
Brandywine) – dobrih dvadeset milja s kraja na kraj. Ali dakako da to nije bila savršena
zaštita. Bucklanđani su se poslije mraka zaključavali, a ni to nije bilo uobičajeno u Shireu.
Skela se polako kretala preko vode. Približavali su se obali Bucklanda. Sam jedini
u družini nije još bio na drugoj strani rijeke. Obuzimao ga je čudan osjećaj dok je voda
polako žuborila pokraj njih – da stari život ostaje za njim u magli, a da pred njim leži
mračna pustolovina. Počešao se po glavi i načas požalio što gospodin Frodo nije radije
ostao mirno živjeti u Vrećastom vijencu.
Četvorica hobita zakorače sa skele. Merry je vezao skelu, a Pippin je već vodio
ponija uz stazu kad Sam (koji je gledao za sobom kao da se oprašta sa Shireom) prošapće
promuklim glasom:
"Pogledajte, gospodine Frodo! Vidite li štogod?"
Na suprotnom pristaništu, ispod dalekih svjetiljaka, nazirala se nečija prilika –
nalik na mračan, crn zavežljaj ostavljen na drugoj strani. Ali dok su tako gledali, činilo se
da se prilika kreće i klati amo-tamo, kao da pretražuje tlo. Zatim se odšuljala, ili se
pognuta povukla, u tamu onkraj svjetiljaka.
"Što li je to, Shirea mi?" uzvikne Merry.
"Nešto što nas prati" odgovori Frodo. "Ali nemoj me sad više ništa pitati! Hajdemo
brže-bolje odavde!"
Pohitali su stazom do vrha obale, a kad su se osvrnuli, druga je obala bila
obavijena maglom pa nisu više ništa mogli vidjeti.
"Hvala nebesima što ne držite nikakve čamce na zapadnoj obali!" reče Frodo. "A
mogu li konji preko rijeke?"
"Mogu jedino otići dvadeset milja na sjever do mosta... ili mogu preplivati rijeku"
odgovori Merry. "Doduše, nisam nikad čuo da je neki konj preplivao Brandywine. Ali
kakve veze imaju konji s tim?"
"Poslije ću ti reći. Hajdemo u kuću, tamo ćemo porazgovarati."
"Dobro! Ti i Pippin znate put, pa ću ja odjahati naprijed da javim Debelom
Bolgeru da dolazite. Pobrinut ćemo se za večeru i ostalo."
"Mi smo rano večerali kod farmera Maggota" reče mu Frodo "ali mogli bismo još
jedanput prezalogajiti."
"Pa i hoćete! Daj mi tu košaru!" reče Merry i odjaše dalje u mrak.
Bilo je podaleko od Brandywinea do Frodove nove kuće u Crickhollowu. Buck
Hill i Brandy Hall ostavili su bili na lijevoj strani, a negdje pred Buckleburyjem izbili su
na glavnu cestu u Bucklandu koja vodi od mosta na jug. Idući njome oko pola milje na
sjever, skrenuli su desno na neki puteljak. Njime su išli oko dvije milje gore-dolje kroz
polja.
Napokon su stigli do uskih vratnica u gustoj živici. U mraku nisu vidjeli ništa od
kuće, koja je stajala malo dalje od puteljka usred širokog kruga travnjaka omeđenog
pojasom od niskog drveća unutar vanjske živice. Frodo je izabrao ovu kuću zato što se
nalazila u zabačenom kutku toga kraja, i što u blizini nije bilo nikakvih drugih nastambi.
Moglo se ući i izaći neopaženo. Sagradili su je bili prije mnogo godina Brandybuckovi za
svoje goste ili za članove porodice koji su željeli na neko vrijeme pobjeći od gužve u
Brandy Hallu. Bijaše to starinska ladanjska kuća, nalik na hobitsku rupu koliko je god to
bilo moguće – dugačka i niska prizemnica, s krovom od travnatog busenja, s okruglim
prozorima i velikim okruglim vratima.
Dok su išli od vratnica zelenom stazom, nisu vidjeli nikakva svjetla, prozori su bili
zamračeni kapcima. Frodo je pokucao na vrata, a otvorio ih je Debeli Bolger. Prijazno
svjetlo prospe se van. Obreli su se u široku predsoblju s vratima na obje strane; pred
njima se pružao hodnik kroz sredinu kuće.
"E pa, što kažeš?" priupita Merry Froda dolazeći mu u susret hodnikom. "Potrudili
smo se koliko smo mogli za ovo kratko vrijeme da se ovdje osjećaš kao kod kuće.
Uostalom, Debeli i ja smo tek jučer stigli sa zadnjim tovarom."
Frodo pogleda oko sebe. Zaista se osjećao kao kod kuće. Mnoge od njegovih
najdražih stvari – ili Bilbovih stvari (živo su ga podsjećale u novoj sredini na njega) – bile
su razmještene kao u Vrećastom vijencu, koliko je god to bilo moguće. Bijaše to ugodna
udobna gostoljubiva kuća, pa ulovi sam sebe kako ga hvata želja da se doista ovdje
nastani, da živi povučeno i na miru. Činilo mu se da nije pošteno što je svojim prijateljima
zadao toliko posla, pa se iznova upita kako će im priopćiti vijest da ih mora napustiti tako
brzo, zapravo odmah. Ipak, morat će im to reći još noćas, prije nego što odu na počinak.
"Divno je!" jedva nekako protisne. "Osjećam se gotovo kao da se nisam ni
preselio."
Putnici su objesili svoje pelerine i odložili naprtnjače na pod. Merry ih povede kroz
hodnik i otvori širom vrata na njegovu kraju. Iz sobe nahrupi svjetlo od vatre i dašak
vodene pare.
"Kupaonica!" usklikne Pippin. "O blagoslovljen bio, Meriadoc!"
"Kojim ćemo se redom kupati?" priupita ih Frodo. "Da li prvo najstariji, ili prvo
najbrži? U oba slučaja, ti ćeš biti zadnji, mladi gospodine Peregrine!"
"Prepustite vi radije meni da ja to sredim!" reče Merry. "Ne možemo započeti život
u Crickholowu svađom oko kupke. U ovoj kupaonici imamo tri kade i kotao pun vrele
vode. Imamo i ručnike, rogožine i sapune. Upadajte svi skupa i požurite!"
Merry i Debeli odu u kuhinju na drugom kraju hodnika da se pozabave posljednjim
pripremama za povečerak. Iz kupaonice je dopiralo nadmetanje u pjesmi izmiješano s
pljuskanjem i bućkanjem. Odjednom Pippin nadglasa ostalu dvojicu jednom od Bilbovih
najdražih pjesama za kupanje.
Za večernju kupku hura sto puta,
Jer spere nam umornu prašinu s puta!
Za pjesmu s nama tek luđak ne mari:
O! Vrela vodo, plemenita stvari!
Kad kiša rominja to sladak je zvuk,
Ko potoka gorskog do doline huk;
Al bolja neg kiša il slap kad se ruši
Je voda za kupku što parom se puši.
A ledenu vodu mi lijevamo dnevno
U presahlo ždrijelo pogotovo revno;
Al pivo je bolje, kad grlo nam žeđa,
A vrela nam kupka miluje leđa.
Gle vesele vode što nebu stremi
Vodoskok suncu se sjaji i pjeni;
Al milijeg žubora dok voda se toči
Nema do kupke kad noge nam moči!
Razleglo se strašno pljuskanje i Frodov uzvik: Joooj! Činilo se da je dobar dio
vode iz Pippinove kade, oponašajući vodoskok, šiknuo uvis. Merry priđe vratima i
dovikne im:
"Kako bi bilo da sad večerate i izlijete pivo niz grlo?"
Frodo izađe iz kupaonice brišući kosu.
"U zraku je toliko vode da radije idem u kuhinju da se obrišem do kraja" reče.
"Majko moja!" usklikne Merry kad je zavirio u kupaonicu. Kameni pod plivao je u
vodi. "Peregrine, ovo ćeš ti sve obrisati prije nego što dobiješ nešto za jelo" reče. "Požuri
se, nećemo te dugo čekati."
Večerali su u kuhinji za stolom kraj vatre.
"Vas trojica nećete valjda opet jesti gljive?" priupita ih Fredegar bez mnogo nade.
"Hoćemo, hoćemo!" uzvikne Pippin.
"To su moje gljive!" reče Frodo. "Gospođa Maggot, kraljica farmerskih žena, dala
ih je meni. Maknite te svoje lakome ruke da vas poslužim gljivama."
Hobiti prema gljivama osjećaju strast koja nadmašuje čak i najveću lakomost među
Velikim ljudima. Ta činjenica dijelom može objasniti duge izlete mladoga Froda u
glasovita polja Mlake i gnjev oštećenog Maggota. Ovaj put bilo je gljiva napretek, čak i
prema hobitskim mjerilima. Bilo je nakon toga i mnogo drugih jela, a kad su se svi dosita
najeli, čak je i Debeli Bolger uzdahnuo od užitka. Odgurnuli su stol u stranu i prikučili
stolice vatri.
"Poslije ćemo sve to pospremiti" reče Merry. "A sad mi pričajte! Sve bih rekao da
ste doživjeli kojekakve pustolovine bez mene, što nije pošteno. Želim čuti potpuni
izvještaj, a najviše me zanima što je to bilo sa starim Maggotom, i zašto mi je ono kazao.
Gotovo bih rekao da je bio prestrašen, ako je tako nešto uopće moguće."
"Svi smo mi prestrašeni" reče Pippin nakon kraće stanke za koje je Frodo šutke
zurio u vatru. "I ti bi se prestrašio da su ti dva dana Crni jahači bili za petama."
"A tko su vam ti Crni jahači?"
"Crne spodobe što jašu na crnim konjima" odgovori Pippin. "Ako Frodo neće da
govori, onda ću ja ispričati cijelu priču od početka."
Pa ispripovjedi sve o njihovu putovanju od onog časa kad su krenuli iz Hobbitona.
Sam ga je podržavao klimajući glavom i uzvikujući. Frodo je i dalje šutio.
"Da nisam vidio onu crnu priliku na pristaništu, rekao bih da ste sve to izmislili... i
da nisam čuo onaj čudni prizvuk u Maggotovu glasu" reče Merry. "Kako ti, Frodo, sve to
tumačiš?"
"Naš bratić Frodo bio je dosad vrlo zatvoren" reče Pippin "ali je kucnuo čas da se
otvori pred nama. Sve dosad nismo čuli ništa o tome što je posrijedi osim nagađanja
farmera Maggota da je to u nekoj vezi s blagom staroga Bilba."
"To je bilo puko nagađanje" brže-bolje će Frodo. "Maggot ništa ne zna."
"Stari je Maggot pronicav čovo" reče Merry. "Iza njegova okrugla lica zbiva se
štošta što ne izlazi na vidjelo u njegovim riječima. Čuo sam da je svojedobno odlazio u
Staru šumu, a na glasu je i da zna podosta čudnovatih stvari. Ali bar nama, Frodo, možeš
reći što misliš o njegovu nagađanju."
"Ja mislim" polako će Frodo "da je on dobro tu nešto nanjušio, koliko je mogao.
Postoji doista veza između Bilbovih starih pustolovina i razloga zašto Jahači traže njega
ili mene, ili bi možda bilo bolje reći zašto tragaju za nama. Isto tako, bojim se, ako vas
baš zanima, da posrijedi nije nikakva šala, i da ja nisam na sigurnome ni ovdje ni bilo
gdje drugdje."
Obiđe pogledom prozore i zidove kao da se boji da će se prozori i zidovi odjednom
srušiti. Ostali ga šutke pogledaju i razmijene značajne poglede među sobom.
"Sad će sve to izbiti iz njega" šapne Pippin Merryju. Merry klimne glavom.
"Pa dobro!" reče Frodo napokon uspravljajući se na stolici i izravnavajući leđa kao
da je donio odluku. "Ne mogu to više tajiti pred vama. Moram vam svima nešto priznati.
Samo što ne znam odakle da počnem."
"Možda bih ti ja mogao pomoći" tiho će Merry "tako što ću nešto od toga sam
kazati."
"Kako to misliš?" priupita ga Frodo gledajući ga uznemireno.
"Pa evo ovako, dragi moj Frodo, ti se osjećaš jadno zato što ne znaš kako da se
oprostiš s nama. Dakako da si nakanio otputovati iz Shirea. Ali opasnost ti je zaprijetila
prije nego što si se nadao, pa si sad odlučio otputovati odmah. A ne da ti se. Baš nam te je
žao."
Frodo otvori usta, ali ih ponovo zatvori. Izraz iznenađenja na njegovu licu bijaše
toliko smiješan da se svi nasmiju.
"Dragi moj stari Frodo!" reče Pippin. "Zar si ti zbilja mislio da ćeš nam svima
zamazati oči? Nisi bio ni približno dovoljno oprezan ni lukav! Očito je da si se spremao
otputovati i da si se opraštao sa svim svojim omiljenim mjestima cijele ove godine od
mjeseca travnja. Svaki čas smo te slušali kako mrmljaš: “Pitam se hoću li ikad više baciti
pogled na ovu dolinu”, i slično. Pa kako si se samo pretvarao da si ostao bez novca i da
zaista moraš prodati svoj voljeni Vrećasti vijenac onim Sackville-Bagginsovima! I kako si
povjerljivo razgovarao s Gandalfom!"
"Nebesa!" usklikne Frodo. "A ja mislio da sam i oprezan i lukav. Ne znam što bi
Gandalf na ovo rekao. Pa zar zbilja svi u Shireu pričaju o mom odlasku?"
"Ma ne!" odgovori mu Merry. "Ne brini ti zbog toga! Dakako da to neće zadugo
ostati tajna, ali mislim da zasad još jest i mislim da za nju znamo samo mi urotnici.
Uostalom, ne smiješ zaboraviti da te mi dobro poznajemo i da smo često s tobom. Obično
naslućujemo što misliš. Ja sam i Bilba dobro poznavao. Da ti pravo kažem, promatrao
sam te prilično pomno otkako je on otišao. Mislio sam da ćeš kad-tad otići za njim;
zapravo sam očekivao da ćeš još prije otići; pa smo u posljednje vrijeme bili prilično
zabrinuti. Strašno smo se bojali da nam ne umakneš, da iznenada ne odmagliš, sam
samcat, kao što je i on učinio. Za sve vrijeme od onog proljeća držali smo te na oku i
štošta planirali na svoju ruku. Nećeš nam pobjeći samo tako."
"Ali ja moram otići" reče Frodo. "Tome nema lijeka, dragi moji prijatelji. Zaista je
teško za sve nas, ali nema smisla da me zadržavate. Kad ste već toliko toga pogodili,
molim vas da mi pomognete i da ne sprečavate moj odlazak!"
"Ti nas uopće ne razumiješ!" ustvrdi Pippin. "Ti doista moraš otići... ali zato
moramo i mi. Merry i ja idemo s tobom. Sam je momak i pol i on bi skočio zmaju u ralje
da te spasi, ako se ne bi baš sapleo, ali u toj svojoj opasnoj pustolovini trebat ćeš više od
jednog suputnika."
"Dragi moji, najdraži hobiti!" reče Frodo, duboko ganut. "Ipak ne mogu to
dopustiti. To sam već odavno izveo načistac sa samim sobom. Vi govorite o opasnosti, ali
ne shvaćate o kakvoj je opasnosti riječ. Ovo nije nikakva potraga za blagom, nikakav put
tamo i natrag. Ja ću upadati iz jedne pogibli u drugu."
"Dakako da je to nama jasno" odlučno će Merry. "Zato smo i odlučili da pođemo s
tobom. Mi znamo da s tim Prstenom nema šale, ali ćemo dati sve od sebe da ti
pomognemo u borbi protiv Neprijatelja."
"Prstenom!" ponovi Frodo, zgranut preko svake mjere.
"Da, Prstenom" reče Merry. "Dragi moj stari hobite, ti ne računaš na znatiželju
svojih prijatelja. Ja već godinama znam za taj Prsten... zapravo još od prije nego što je
Bilbo otišao; ali kako je on to očito smatrao svojom tajnom, šutio sam o tome dok nismo
među sobom skovali urotu. Dakako da ja nisam Bilba poznavao tako dobro kao tebe, jer
sam tada bio još premlad, a i on je bio oprezniji od tebe... ali nije bio opet dovoljno
oprezan. Ako te baš zanima kako sam saznao za taj Prsten, ispričat ću ti."
"Da čujem!" protisne Frodo slabašnim glasom.
"Sackville-Bagginsovi su mu zapaprili kao što se moglo i očekivati. Jednog dana,
otprilike godinu dana prije proslave, slučajno sam prolazio cestom kad sam spazio Bilba
ispred sebe. Iznenada su se u daljini pojavili i Sackville-Bagginsovi, išli su prema nama.
Bilbo je usporio korak, a onda, hokus-pokus: nestao! Ja sam se toliko zgranuo da sam
jedva sačuvao toliko prisebnosti da se sakrijem na neki običniji način; provukao sam se
kroz živicu i produžio dalje poljem s druge strane živice. Kad su Sackville-Bagginsovi
prošli, izvirio sam kroz živicu i ugledao Bilba baš kad se iznenada ponovo pojavio.
Primijetio sam odsjaj zlata dok je nešto stavljao u džep na hlačama. Nakon toga sam
držao oči širom otvorene. Zapravo, priznat ću vam da sam ga uhodio. Ipak, recite i sami
da je to bila velika kušnja, a meni nije bilo još ni dvadeset godina. Vjerojatno sam jedini u
Shireu, osim tebe, Frodo, vidio i tajnu knjigu staroga momka."
"Pročitao si njegovu knjigu!" uzvikne Frodo. "Tako mi nebesa zar baš ništa nije
sigurno na ovome svijetu?"
"Nije previše sigurno, rekao bih" reče Merry. "Ja sam ipak samo zavirio u tu
njegovu knjigu, pa i to sam jedva uspio. Nikad je nije nigdje ostavljao ležati. Zanima me
što je bilo poslije s njom. Volio bih je još jednom pogledati. Je li možda kod tebe,
Frodo?"
"Nije. Nije ostala u Vrećastom vijencu. Bit će da ju je odnio sa sobom."
"E pa, kako rekoh" nastavi Merry "zadržao sam što sam znao za sebe sve do ovoga
proljeća, kad je situacija postala ozbiljna. Tada smo i skovali urotu. A kako smo i mi bili
ozbiljni, i nije nam bilo do šale, nismo bili ni previše obzirni. Ti si prilično tvrd orah, a
Gandalf je još tvrđi. Ali, ako baš želiš upoznati našega glavnog detektiva, mogu ti ga sad
odmah predstaviti."
"Gdje je?" upita ga Frodo gledajući oko sebe kao da očekuje da će iz ormara izaći
nekakva zakrinkana mračna figura.
"Naprijed, Sam!" reče Merry a Sam ustane, sav crven u licu. "Evo našeg
sakupljača obavijesti! I mogu ti reći da ih je podosta sakupio prije nego što je napokon
uhvaćen na djelu. Nakon toga je, moglo bi se reći, sâm smatrao da je tek na uvjetnoj
slobodi, pa nam je presušio taj izvor obavijesti."
"Sam!" uzvikne Frodo baš kao da ne može biti većeg iznenađenja. Nikako nije bio
načisto da li ga obuzima gnjev, veselje, olakšanje, ili se jednostavno osjeća glupo.
"Da, gospodine!" potvrdi Sam. "Molim vas da mi oprostite, gospodine! Ali nisam
vam želio nikakvo zlo, Frodo, pa ni gospodinu Gandalfu, uostalom. On je, pazite, bio
toliko pametan, kad ste vi rekli da ćete poći sami, da je kazo: Nemoj! Povedi nekog u
koga se možeš pouzdat!"
"Ali sad bih rekao da se zbilja ni u koga ne mogu pouzdati" reče Frodo.
Sam ga je neveselo gledao.
"Sve zavisi od toga što želiš" ubaci Merry. "Možeš se pouzdati u nas da ćemo
ostati uza te i kad zagusti... do posljednjeg daha. Možeš se isto tako pouzdati u nas da
ćemo čuvati svaku tvoju tajnu... bolje nego što je i ti sam čuvaš. Ali ne možeš se pouzdati
u nas da ćemo te pustiti da se sam suočiš s pogiblima i da odeš bez riječi. Mi smo ti
prijatelji, Frodo. Uglavnom, tako ti je to. Mi znamo većinu onoga što ti je rekao Gandalf.
Znamo mnogo toga o Prstenu. Strašno se bojimo... ali idemo s tobom, ili za tobom kao
lovački psi."
"Na kraju krajeva gospodine" nadoda Sam "trebalo je da poslušate savjet vilenjaka.
Gildor vam je lijepo reko da povedete one koji su voljni poć s vama, ne možete reć da
vam nije reko."
"Ne kažem da nije" otpovrne Frodo gledajući Sama, koji se cerekao. "Ne kažem da
nije, ali neću ti više nikad vjerovati da spavaš, pa makar koliko hrkao. Udarit ću te svom
snagom nogom, da se uvjerim. A vi ste zbilja prepredeni lupeži!" dometne obraćajući se
ostalima. "No blagoslovljeni da ste!" nasmije se, ustane i podigne ruke uvis. "Predajem
se. Poslušat ću Gildorov savjet. Da opasnost nije tako velika, zaplesao bih od radosti. Pa i
ovako sam sretan, sretniji nego što sam odavno bio. Neprestano sam strepio od ove
večeri."
"Izvrsno! To smo dakle sredili. Tri puta hura za zapovjednika Froda i njegovu
družinu!" zagrajali su svi skupa i zaplesali oko njega. Merry i Pippin su zapjevali pjesmu
koju su očito imali spremnu za ovu prigodu.
Spjevana je po uzoru na patuljačku pjesmu koja je nekoć davno potaknula Bilba na
njegovu pustolovinu, i pjevala se na istu melodiju:
Ti zbogom ćeš reći i kući i peći!
Ni vjetar ni kiša nek te ne spriječi,
I kreni na put još zarana, prije prve svjetlosti dana
Kroz šumu i goru što ti se priječi.
K Rivendellu, ka dolini, ti se vini,
K vječnome gaju i vilinskoj domovini,
A glib i krš za sobom pusti, hitro, hitro k dolu se spusti;
A kud ćemo poslije, to ne znamo ni mi
.
Zlo plete niti, jezom želi ispuniti,
Dok zvjezdan svod tvoj krevet će biti,
Al svi znaju da na kraju svačije muke jednom staju,
Put je dalek, al ćeš pothvat obaviti!
I zato na put još zarana!
Prije prve svjetlosti dana!
"Izvrsno!" reče Frodo. "Ali, ako je tako, onda još moramo svašta obaviti prije nego
što odemo na počinak... pod krovom, barem još noćas."
"Ah! Pa to je ipak bila samo pjesma!" reče Pippin. "Zar zbilja kaniš krenuti prije
praskozorja?"
"Ne znam" odgovori Frodo. "Bojim se onih Crnih jahača, a uvjeren sam da je
opasno ostati dugo na jednom mjestu, pogotovo ovdje kamo se zna da sam krenuo. Pa i
Gildor mi je savjetovao neka ne čekam, iako bih se vrlo rado vidio s Gandalfom.
Primijetio sam da se čak i Gildor uznemirio kad je čuo da se Gandalf uopće nije pojavio.
To zapravo zavisi od dvije stvari. Koliko brzo mogu Jahači stići u Bucklebury? I koliko
brzo možemo mi krenuti? Potrebno je izvršiti mnogo priprema."
"Odgovor na ovo drugo pitanje glasi da možemo krenuti u roku od sat vremena"
reče Merry. "Ja sam praktički pripremio sve što treba. U staji s druge strane polja imamo
šest ponija, imamo spremne sve zalihe i opremu, osim nešto dodatne odjeće i pokvarljive
hrane." "Čini mi se da je ta vaša urota bila vrlo temeljita" reče Frodo. "Ali što ćemo sa
Crnim jahačima? Ne bi li bilo opasno čekati još jedan dan na Gandalfa?"
"Sve to zavisi od tvoga mišljenja što će Jahači učiniti ako te ovdje nađu" odgovori
Merry. "Dakako da su već mogli stići ovamo ako ih nisu zaustavili na Sjevernim vratima
gdje Živica dopire sve do rijeke s ove strane mosta. Čuvari ih po svoj prilici ne bi
propustili noći, iako bi se oni ipak mogli probiti. Mislim da bi ih čak i danju pokušali
spriječiti da uđu, barem dok ne bi poslali poruku poglavaru Halla... jer bi im bio sumnjiv
izgled tih Jahača i jamačno bi ih se uplašili. Ali dakako da se Buckland ne bi mogao dugo
odupirati odlučnom napadu. Moguće je da bi ujutro propustili čak i Crnog jahača koji bi
ih pitao za gospodina Bagginsa, jer ovdje gotovo svi znaju da ti dolaziš u Crickhollow."
Frodo je sjedio neko vrijeme zamišljen.
"Odlučio sam se" prozbori napokon. "Krećem sutra, u cik zore. Ali ne idem
cestom, bilo bi mi sigurnije ovdje čekati nego ići cestom. Ako prođem kroz Sjeverna
vrata, odmah će se pročuti da sam otišao iz Bucklanda, umjesto da to ostane tajna bar još
nekoliko dana. Štoviše, most i Istočna cesta blizu granice sigurno će biti pod nadzorom,
ušao koji Jahač u Buckland ili ne ušao. Ne znamo koliko ih ima, ali ima ih najmanje
dvojica, ako ne i više. Jedino što mi preostaje jest da krenem u potpuno neočekivanu
smjeru."
"Ali to može značiti samo u Staru šumu!" zgrozi se Fredegar. "Ne mislite valjda
krenuti tamo? To bi vam bilo isto tako opasno kao i Crni jahači."
"Nije baš tako" reče Merry. "Plan zbilja zvuči očajnički, ali mislim da Frodo ima
pravo. To je jedini način da odemo a da nas nitko ne počne odmah progoniti. Uz malo
sreće, mogli bismo steći veliku prednost."
"Ali u Staroj šumi nećete imati sreće" prigovori mu Fredegar. "Tamo nikad nitko
nije imao sreće. Zalutat ćete. Nitko ne ide u tu šumu."
"Ma idu, kako ne bi išli!" reče Merry. "Brandybuckovi idu u nju... ponekad, kad im
baš puhne u glavu. Mi imamo tamo tajni ulaz. I Frodo je tamo bio, jednom davno. A ja
sam bio nekoliko puta, obično po danu, naravno, kad je drveće pospano i prilično mirno."
"Pa dobro, radite kako mislite da je najbolje!" reče Fredegar. "Ja se više bojim
Stare šume nego ičega drugog, ali moj glas ne vrijedi mnogo jer ne idem s vama na put.
Ipak, drago mi je što će netko ostati ovdje tko će moći reći Gandalfu što ste učinili, kad se
on napokon pojavi, kao što sam uvjeren da će se pojaviti."
Koliko god bio privržen Frodu, Debeli Bolger nije želio napustiti Shire niti vidjeti
što se nalazi izvan njegovih granica. Njegova je obitelj bila porijeklom iz Istočne četvrti,
točnije iz Budgeforda u Bridgefieldsu, ali nikad nije bio prešao preko mosta na
Brandywineu. Njegova je zadaća bila, prema prvobitnim planovima urotnika da ostane i
izađe nekako na kraj s radoznalim svijetom te da što dulje održi privid da gospodin
Baggins još stanuje u Crickhollowu. Ponio je bio čak i nešto stare Frodove odjeće da mu
pomogne u igranju njegove uloge. Nitko od njih nije ni slutio koliko bi ta uloga mogla biti
opasna.
"Izvrsno!" reče Frodo kad su mu iznijeli plan. "Inače ne bismo mogli ostaviti za
sobom nikakvu poruku za Gandalfa. Dakako da ja ne znam da li ti Jahači znaju čitati, ali
ne bih se usudio ostavljati pisanu poruku za njega, za slučaj da oni upadnu u ovu kuću i
pretraže je. Ali, ako je Debeli voljan čuvati ovu tvrđavu, tako da mogu biti siguran da će
Gandalf saznati na koju smo stranu otišli, onda za mene nema više dvojbe. Sutra rano
izjutra krećem u Staru šumu."
"Dobro, to je riješeno" reče Pippin. "Sve u svemu, milija mi je naša zadaća nego
zadaća Debeloga... čekati ovdje dok ne dođu Crni jahači."
"Čekaj ti samo dok dobro zađeš u tu šumu" reče mu Fredegar "požalit ćeš još što
nisi ovdje sa mnom sutra u ovo doba."
"Nema smisla više razglabati o tome" reče Merry. "Moramo se još urediti i obaviti
posljednje pripreme za put prije nego što odemo na počinak. Probudit ću vas prije zore."
Kad je naposljetku legao, Frodo nije mogao dugo zaspati. Boljele su ga noge. Bilo
mu je drago što će sutra jahati. Napokon je utonuo u mutan san, u kojem je gledao kroz
neki visoki prozor na tamno more od zapletenog drveća. Duboko dolje među korijenjem
čuo je kako neka stvorenja puze i nešto njuše. Slutio je da će ga kad-tad nanjušiti.
Zatim je začuo nekakav šum u daljini. U prvi je mah pomislio da to snažan vjetar
puše kroz krošnje u šumi. A onda je pojmio da to nije vjetar nego huka mora iz daljine.
Iznenada opazi da je na čistini. Oko njega ipak nije bilo drveća. Bio je na nekoj mračnoj
vrištini, a u zraku je osjećao čudan slan miris. Uzgledavši, spazio je pred sobom visoku
bijelu kulu kako stoji sama na visoku grebenu. Obuzme ga silna želja da se popne na kulu
i baci pogled na more. Počne se pentrati uz greben prema kuli, ali iznenada sine svjetlo na
nebu i razlegne se grmljavina.
